Egzodus iz Boke

Etnicko ciscenje Boke kotorske uvjetovano je velikosrpskim kompleksom
hrvatske kulturne bastine

Na popisu iz 1991. u Boki kotorskoj kao Hrvati se i zjasnilo samo oko 5000
ljudi, dakle dvostruko manje nego sto ih je bilo 1973.

Veliku pozornost u provodjenju velikosrpske politike privlacili su hrvatski
intelektualci iz Boke. Tako se u Kotor nijedan svrseni student - Hrvat
godinama nije vratio. A ako bi se i vratio, cinilo se sve da ode. Mozda ce
to najbolje pokazati primjer iz pedesetih godina. Kotorska gimnazija nije
imala profesora matematike. Upravo tada iz Zagreba dolazi stipendist
kotorske opcine, diplomirani student matematike. Ali ne daju mu to mjesto
nego ga salju u Grbalj, u osnovnu skolu do koje je trebao pjesaciti desetak
kilometara, jer tada do nje nije bilo redovite autobusne linije.
Nacelnik opcine, rodjeni Kotoranin, inace pravoslavac, koji nam je i
ispricao tu pricu, nije mogao shvatiti jednu takvu odluku. Znao je koliki
je bio problem naci tada profesora matematike, a oni su dobili svog
stipendista, covjeka koji nece otici. Znao je da time rjesavaju goruci
problem Kotorske gimnazije. Otisao je zbog toga do sefa Udbe. Receno mu je
da doticni profesor ide u crkvu i da je za njega najbolje da ode iz Boke. I
doista, oslobodili su ga vracanja stipendije. Otisao je. Hrvatska je dobila
jos jednog sveucilisnog profesora. Njemu to i nije bio cilj. Zelio je samo
biti gimnazijski profesor u svojoj voljenoj Boki.
Jos je drasticnija sudbina hrvatskog knjizevnika, profesora Vjenceslava
Cizeka. Kao student je zbog nekoliko pjesmica rugalica osudjen na dvije
godine zatvora. Poslije zavrsetka fakulteta sluzbovao je u BiH i Crnoj
Gori. Iako sjajan profesor, cesto je otpustan s posla i sikaniran na razne
nacine. Od svibnja 1972. godine je u Njemackoj kao politicki emigrant.
Suradjuje u gotovo svim glasilima hrvatske dijaspore. Jugoslavenska tajna
policija 11. studenog 1977. ga je otela, zatim prisilno i tajno vratila u
tadasnju Jugoslaviju. Osudjen je na 15. godina robije. Tada se za njega
bezuspjesno zauzima Amnesty International i PEN, posredstvom Hrvatskog
centra PEN-a. Potrajalo je vise od deset godina dok ga Njemacka, kao svog
politickog azilanta , nije uspjela osloboditi. Ali, profesor Cizek je od
posljedica otimanja i robovanja oslijepio! Rezultati tako smisljene
politike vidljivi su i iz usporednih podataka o broju Hrvata po zupama
prema godinama 1939. i 1973. Naravno, ukupan broj Hrvata se do pocetka
Domovinskog rata 1991. jos vise smanjio. Glavni dio tog smanjenja se ogleda
u promjeni nacionalnosti. Naime, na popisu iz 1991. vidljiv je veliki broj
Jugoslavena u Boki kotorskoj, a pod njima se "kriju" uglavnom Hrvati.

"Crnogorci - katolici"

I seljavanje Hrvata iz Crne Gore je intenzivirano tijekom samog Domovinskog
rata, i to najvise iz Tivta, grada u kome je ostalo najvise Hrvata.
Nekoliko stotina Hrvata se iselilo tijekom rata, a medju njima i sedam
lijecnika specijalista. Pritisci su bili svakojaki: anonimna pisma,
telefonski pozivi, maltretiranje djece, itd. Pritisci na hrvatske
intelektualce uvijek su najveci, jer s njihovim odlaskom daje se primjer i
drugim da trebaju otici. Etnicko ciscenje Boke kotorske uvjetovano je i
velikosrpskim kompleksom hrvatske kulturne bastine, jer hrvatska kulturna
bastina je zaista velika. Pri tome je od velikog znacenja i to da dobar dio
Hrvata promijeni svoju nacionalnost, jer preko Jugoslavena katolika, danas
Srba ili Crnogoraca katolika, moguc je bezbolni prijelaz te goleme bastine,
uglavnom vlasnistvo Kotorske biskupije, iz hrvatske u crnogorsku, odnosno
srpsku bastinu. Zato se na posljednjem popisu, dakle onom iz 1991., u Boki
kotorskoj kao Hrvati izjasnilo samo oko 5000 ljudi, dakle dvostruko manje
nego sto ih je bilo 1973. U stvari, u takvim sredinama se zbog toga stvarni
podaci koje daje Katolicka crkva i sluzbeni po pravilu razlikuju.
Za razliku od Jugoslavena-katolika u samom Bokokotrskom zaljevu, u
najjuznijem dijelu kotorske biskupije i u Baru, imamo ne Srbe-katolike, sto
je pokusavao stvoriti knjaz Nikola, nego Crnogorce-katolike. Naime, ljudi
su vjerovali da ce izbjeci pritiscima ako se izjasnjavaju kao
Crnogorci-katolici, cvrsto se drzeci za svoje katolicanstvo, za svoju
razlicitost. To izja snjavanje za Jugoslavene ili Crnogorce-katolike
najbolje je objasnio mostarski biskup msgr. Peric, kada je nakon posjeta
katolickim zupama u Boki i Crnoj Gori rekao da biti opndje katolikom mozda
i nije toliko hrabro kao biti Hrvatom.

"Dovde je Croatia"

Spomenimo i to da se katolicko stanovnistvo s druge, tj. austrougarske
strane rjecice Zeljeznice u vrijeme knjaza Nikole, i dalje osjeca Hrvatima.
U stvari, u cijelom razdoblju od Berlinskog kongresa pa do stvaranja
Republike Crne Gore nakon Drugog svjetskog rata oni su uglavnom Hrvati. Pri
tome treba imati u vidu da je taj dio katolickog stanovnistva bio
udaljeniji od onog u Boki (razdvojeni pravoslavnim Grbljem i Pastrovicima),
a i u Boki je bilo mnogo vise Hrvata. Zato su oni i morali prvi podleci pr
itiscima, a u Boki to ide postupno. (Prvo se kroz tzv. Bokeljstvo, a potom
Jugoslavenstvo, obavilo odvajanje od maticnog naroda, a potom je samo
pitanje vremena kada ce se od njih napraviti Crnogorci-katolici ili
Srbi-katolici.)
Iako su Hrvati Bara i okolice danas uglavnom Crnogorci - katolici, to ne
znaci da i dalje nisu izlozeni pritiscima. Tako je pocetkom agresije na
Hrvatsku, na rijeci Zeljeznici osvanuo grafit: "Dovde je Croatia", sto je
ondje svojevrstan vid pritiska na katolicko stanovnistvo (navo dno su ga
oni napisali, a u stvari je to poziv-opravdanje za raznovrsne pritiske na
njih). To i mnostvo drugih oblika takvih pritisaka lako je iscitati iz
velikosrpskog tjednika "DEM" (15. listopada 1995.). Tako je "nekoliko
sutomorskih rimokatolika 1991. godine, s licnim kartama Republike Hrvatske
islo u Dubrovnik da glasa za Tudjmanov HDZ". Zato pravoslavce "pedeset
godina bratstva i jedinstva nije uljuljkalo, (...), nije im razorilo
iskustveno znanje o kontinuiranim vjekovnim rimokatolickim pretenzijam a na
njihov zivotni prostor. Te pretenzije su prepoznali i u inicijativi za
osnivanje sutomorske opstine. (...) Opstina Sutomore, u dugoj fazi, treba
da obuhvati i sadasnju Mjesnu zajednicu Susanj, dakle teritorij citavog
Spica do Kufina do Zeljeznice, do onamo gdje je napisano 'Dovde je
Croatia'. (...) U Susanju je puno rimokatolika. (...) Spicanski pravoslavci
znaju da moraju da se uzdaju u se i u svoje kljuse. (...) I danas su
spicanski pravoslavci sami. Sami naspram zavjerenickom duhu rimokatolicke
ma njine. (Manjina skoro uvijek bivstvuje na zavjerenickim principima)".
I zaista, krecu u akciju. U Spicanskom polju postoji crkva Sv. Petke,
zajednicko vlasnistvo katolicke i pravoslavne crkve - crkva s dva oltara.
Cuvajuci svoju "izvornu hriscansku vjeru" spicanski pravoslavni odbor na
celu s svojim parohom zabranjuje katolickom zupniku don Nikoli Majicu
odrzavanje mise na katolicki Markov dan, jer je pao na pravoslavni Uskrs!
Misa je odrzana ispred crkve pred stotinjak vjernika rimokatolika. U
"DEM-u" pi su:
"Sve je podsjecalo i na jedan drugi dogadjaj iz sedamnaestog veka, kad je u
Spicu propalo unijecenje. Nadbiskup barski, Marko DJorga, dosao je da
unijati pravoslavce ispred crkve svete Tekle. Platio je to glavom.
Sahranili su ga u crkvi, ispod carski h dveri, da svestenik mora da prelazi
preko njega svaki put kad ulazi u oltar". Mozda se ne govori slucajno o
nadbiskupu Marku Jorgi.

Etnicko ciscenje u Boki

Evo sto o njemu pise I. Markovic:
"Tada je ucinjen za nadbiskupa svecenik Marko Jorga, rodom S picanin, koga
bijase odgojio isti Zmajevic i postavio za zupnika ostatku od krscana u
gradu Baru i njegovu predgradju. Marko je stanovao u Spicu, ali je odatle
svedjer polazio katolike svoje dijeceze, vrseci djelo dobroga pastira.
Marko umire god. 1700. I mamo izvjestaj, sto je o stanju svoje opustjele
biskupije poslao Propagandi, koji ovako glasi: "... U varosu Spicu ima
crkva Sv. Dmitra, koji je poglaviti odvjetnik ovog puka. Ima jos sedam
crkvica i hram sv. Tekle, koji je bio zajednicki katolicima i ras anima. A
od kada se ovi sajedinise s crkvom, stanovnici su svi katolici" (ist. A. P.
i J. P.)". Da to nije razlog navodne ugrozenosti spicanskih pravoslavaca?
Bilo kako bilo, oni crkvu Sv. Petke proglasavaju pravoslavnom, dovode novog
paroha, izbjeglog kr ajisnika Sreta Medica, grade mu parohijski dom
nedaleko od crkve Sv. Petke, za koji kamen temeljac postavljaju mitropolit
crnogorsko-primorski, zetsko-brdski i skenderski Amfilohije. I pocetkom
prosinca prosle godine katolicki oltar se izbacuje iz crkve S v. Petke.
Krajem prosle godine na to reagira crnogorski oporbeni tjednik "Monitor".
Pocetkom ove godine i beogradsko "Vreme" koje citira don Majica:
"Rimokatolici su uznemireni, jer su osjecali da se nesto takvo vec dulje
spremalo pa se boje da to nije po cetak etnickog ciscenja".
Etnicko ciscenje je proces koji u Boki tece svo vrijeme od kada je
ustrojena Jugoslavija do dana danasnjeg. Naime, kad usporedimo popise
stanovnistva iz 1910. i 1991. (posljednji popisi u Austrougarskoj i
Jugoslaviji) vidi se da je ukupan broj stanovnistva u Boki kotorskoj
udvostrucen, a broj Hrvata se dva puta smanjio. Medjutim, dogadjaji u
Sutomoru su znakoviti. Oni pokazuju da se tamosnji ljudi ne osjecaju
zasticeni, niti su, usprkos tome sto se nacionalno izjasnjavaju Crnogor
cima, Crnogorcima-katolicima! Jasno upozorenje i onim Jugoslavenima
-katolicima u Boki ili onima koji su samo Bokelji "i nista vise".
Crnogorci-katolici, tj. Srbi-katolici u velikosrpskoj politici su potrebni
samo kako bi osigurali prelazak velike hrvatsk e- katolicke - kulturne
bastine u srpske ruke. Potom im oni vise ne trebaju ni kao katolici! Zato
se moze ocekivati da ce se vratiti svom maticnom narodu i takvi katolici
koji se u Boki, u Baru i okolici danas ne izjasnjavaju Hrvatima, kada
shvate da su n eovisno o tome ipak bili ugrozeni. Jacanje hrvatske drzave
sigurno ce im pomoci u tome. S druge strane ti dogadjaji su i poruka
Crnogorcima. Ako Crna Gora ostane u sastavu Jugoslavije, niti ce oni
opstati kao narod, niti ce ostati na moru. Na isti nacin n a koji su Hrvati
eliminirani s tih prostora bit ce eliminirani i oni sami.

(Nastavlja se) 

PODLISTAK (1) 
PODLISTAK (2) 
Ankica Pecaric 
Josip Pecaric