Papa vraca ilirsko ime 

Biskup Stadler nediplomatskim je rjecnikom optuzio Svetu Stolicu da je 
popustila diplomatskim pritiscima na nju, pa se kasnije morao javno is 
pricati za tu optuzbu, koju sigurno nije mogao nicim dokumentirati 

Mnogi ugledni Kotorani bi izgubili posao samo zato sto bi prigodom 
svecanosti sv. Tripuna, zastitnika Kotora i cijele Boke, dizali zastavu na 
katedrali sv. Tripuna u Kotoru 

Pritisci na Sv. Stolicu bili su golemi. Nije se prezalo ni od otvorenih 
ultimatuma. Papa je vjerovao da ce uklonivsi uzrok (davanje hrvatskog imena 
Zavodu), otkloniti i posljedice, pa je vratio ilirsko, tada vec besmisleno, 
ime Zavodu u Rimu. (Hrvatsko ime taj je za vod dobio tek 1971.) Tako je 7. 
ozujka 1902. sastavljena sluzbena Nota, u kojoj je izjavljeno od Sv. 
Stolice, a prihvaceno od knjezevine Crne Gore: 
1. Zavod sv. Jeronima od sada nosit ce naziv Collegium Hieronymianum 
Illyricorum, a pod tim nazivom obuhva ceni su katolici slavenskog juga iz 
svih biskupija koje se spominju u Slavorum gentem; 
2. Barskom nadbiskupu priznaju se u savrsenoj jednakosti sva prava i 
povlastice koje prema Statutu uzivaju drugi biskupi spomenutih dijeceza; 
3. Dosljedno tome, i nadb iskup barski sudjelovat ce s ostalim biskupima u 
predlaganju clana Upravnog vijeca kardinalu pokrovitelju; 
4. Isti nadbiskup ima pravo narediti pitomcima barske nadbiskupije ucenje 
srpskog jezika u cirilskim pismima. 
Apostolsko pismo Slavorum gentem ostalo je netaknuto u svome sadrzaju, 
izrazima i nazivima, samo je vracen stari naslov. Napomenimo da je nadbiskup 
Milinovic 2. sijecnja 1902. trazio od Pape da mu potvrdi titulu "Primas 
Srbije", sto je i ucinjeno. 

Ogorcenje zbog promjene imena 

Kada se za promjenu imena doznalo, nastalo je ne malo iznenadjenje u 
hrvatskom episkopatu i narodu. Ogorcenje u hrvatskom narodu prenio je biskup 
Stadler u, neuobicajeno ostroj, prestavci od 30. ozujka 1902. i izgovorenoj 
u audijenciji pred papom Lavom XIII. A koliko je to ogorcenje bilo veliko, 
najbolje potvrdjuje i cinjenica da je Stadler nediplomatskim rjecnikom 
optuzio Svetu Stolicu da je popustila diplomatskim pritiscima na nju, pa se 
kasnije morao javno ispricati za tu optuzbu, koju sigurno nije mogao nicim 
dok umentirati, a njegova prestavka je tiskana u katolickom i drugom tisku u 
domovini. Dakako, hrvatsko ime Zavodu nije vraceno, ali je Papa 10. travnja 
1902. poslao pismo zagrebackom nadbiskupu Posilovicu, objasnjavajuci da 
prava koja pripadaju hrvatskom nar odu nisu pretrpjela nikakve stete. 
Zanimljivo je da Papa u pismu dva puta spominje hrvatsko ime, a nijednom 
ilirsko. O reakcijama na Papinu odluku pisao je i povjesnicar Mario Strecha. 
Tako on ustvrdjuje: "Crnogorsko suprotstavljanje breveu Slavorum gente m 
bilo je, dakle, motivirano ponajprije teznjom da se afirmira zasada o 
Srbima-katolicima, koja je imala vaznu ulogu u sirenju srpske nacionalne 
ideje, prije svega Crnoj Gori i u Dalmaciji, a s kojom se, dugorocno 
gledano, vjerojatno racunalo ne samo u B osni i Hercegovini, nego i u 
banskoj Hrvatskoj". No ambicije knjaza Nikole nisu se ogledale samo u tome, 
vec i u njegovoj teznji za prevlast u cijelom srpstvu. Ta se nazire i iz 
komentara iz svicarskog dnevnika "Journal de Geneve" od 15. veljace 1902., 
koji navodi Kosta Milutinovic: "Knez Crne Gore, u ime katolika svoje 
Knezevine, koji pripadaju srpskoj nacionalnosti, hteo je da koriguje netacnu 
kvalifikaciju u Papinoj buli, i misija koju je on poslao u Rim nije imala 
drugi zadatak nego da izdejstvuje pre radu poznate bule "Slavorum gentem". 
Vatikan je u tom smislu vec ucinio jedan ustupak i predlaze da se novoj buli 
stavi naslov: "Pro Croatica gente et Serbis catholicis dioceseos Antivari". 
Crna Gora pristaje na (...) redukciju pod uslovom da se u doticnoj buli 
prizna barskom nadbiskupu titula primasa svih Srba katolika, primas tottus 
regni Serbiae. No tom se dodatku ostro protivi Bec, a vec je lako pogoditi 
iz kojih razloga. (...) Kad bi Vatikan priznao barskom katolickom 
arcibiskupu titulu primasa za ci tavo srpstvo, austrougarska vlada strahuje 
da se u tom faktu ne sagleda afirmacija politickih pretencija Crne Gore, 
koji se suprostavljaju Austriji, koja bi htjela da protezira dinastiju 
Obrenovica. (...) Konte Vojnovic, poslanik kneza Nikole, predao je o vih 
dana kardinalu Rampoliju formalni ultimatum sa dve solucije: ili da Sveta 
Stolica zadovolji zahtevima Crne Gore, ili ce knez Nikola prekinuti sa njom 
svaki odnos i smatrati kao da konkordat od 1887. godine uopste nije 
sklopljen. (...) Crna Gora, istin a, ne zauzima mnogo prostora na europskoj 
geografskoj karti, ali joj njene veze s Rusijom i Italijom i njen moralni 
prestiz koji na Balkanu uziva, daju takovu snagu i obezbjedjuje takav 
utjecaj na istocne i europske probleme, da bi bilo nerazumno potcjenj ivati 
je. Stoga drzim da ce u Vatikanu dva puta razmisliti prije nego sto se rese 
na prelom sa Crnom Gorom". A ipak, Crna Gora, koju su u Europi dozivljavali 
na taj nacin, zivjela je jos samo 16 godina. Iako je svoju drzavu knjaz 
Nikola visestruko uvecao, upustio se u velikosrpsku igru, zeleci jos vise. 
Ta stalna teznja za povecanjem Crne Gore ucinila je da je ona na kraju 
"pojela" samu sebe. 
Ovo stoljece nam je zorno pokazalo kroz kakve je sve teskoce prolazio 
hrvatski narod. U biti, to se moglo naslutit i upravo kroz svetojeronimsku 
aferu, kad jedan papa, Hrvatima iznimno sklon, nije uspio dati jednom svom 
zavodu u Rimu ime koje je on zelio, bas zato sto je to - hrvatsko ime! 

Pripajanje Boke Crnoj Gori 

Stvaranjem prve Jugoslavije, Crna Gora prestaje po stojati. Ali to razdoblje 
je velikosrpska politika uspjesno iskoristila za odvajanje Boke kotorske od 
ostalih hrvatskih zemalja. Drugi svjetski rat je iskoristen za pripajanje 
Boke kotorske Crnoj Gori. Naime, Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru, Boku 
i S andzak postojao je jos i prije. Stab narodnooslobodilackih gerilskih 
(partizanskih) odreda za Crnu Goru, Boku i Sandzak preimenovan je 25. 
listopada 1941. u Glavni stab NOP za Crnu Goru i Boku, a 
Narodnooslobodilacki odbor Crne Gore i Boke osnovan je 8. v eljace 1942. u 
manastiru Ostrog, na Skupstini rodoljuba (sic!) koja je imala 65 sudionika, 
od cega cetiri iz Boke. Druga konferencija rodoljuba Crne Gore i Boke 
odrzana je na Tjentistu 16. lipnja 1942. uz nazocnost 39 delegata. Od toga 
iz Boke dva, dr. Si mo Milosevic i dr. Jovan Bijelic! Kako se u Jugoslaviji 
interpretira pitanje Boke kotorske, najbolje ilustrira sljedeci citat iz 
knjige Zorana Lakica: 
"Poslije proklamacije Saveznicke komande za Bliski istok da je 8. septembra 
1943. godine Italija prihvat ila bezuslovnu kapitulaciju, prestao je da 
postoji okupatorski sistem u Crnoj Gori; odluka o aneksiji Boke kotorske 
izgubila je vaznost, pa je ovaj kraj ponovo postao sastavni dio Crne Gore". 
Ne treba posebno objasnjavati da Boka kotorska nije do tada nik ad bila u 
sastavu Crne Gore, pa cak ni da Crna Gora, kao takva, nije postojala u 
prijasnjoj, prvoj Jugoslaviji. ZAVNO Crne Gore i Boke osnovan je na 
skupstini koja je odrzana u Kolasinu 15. studenoga 1943., a njegovo prvo 
zasjedanje je bilo dan kasnije. Drugo zasjedanje ZAVNO-a Crne Gore i Boke 
odrzano je u veljaci 1944., a trece, presudno za konacno pripajanje Boke 
Crnoj Gori, od 13. do 15. srpnja 1944., uz nazocnost 151 delegata. Od toga 
13 iz kotorskog i 11 iz hercegnovskog sreza. Zasjedanje je odrzano u dva 
dijela. Svecani dio poceo je 13. srpnja, a radni dio 14. i 15. srpnja 1944. 
Uvodni referat "Slobodna Crna Gora u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji" 
podnio je Veljko Zekovic. Predlozio je donosenje odluke o pretvaranju 
ZAVNO-a Crne Gore i Boke u Crnogorsku antifasisticku skupstinu narodnog 
oslobodjenja, jer "Crna Gora uziva pravo posebne slobodne federalne jedinice 
u demokratskoj Jugoslaviji. Narodu Boke treba ostaviti da se slobodno odluci 
s kim ce i kako da zivi u Federativnoj Jugoslaviji..."Dakako, vec se znalo 
kako ce se "narod", tj. prisutni vijecnici iz Boke izjasniti. Evo kako to 
komentira Z. Lakic: "Upadljiva je izmjena u nazivu najviseg organa vlasti. 
To vise nije Zemaljsko antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja Crne Gore 
i Boke, v ec Crnogorska antifasisticka skupstina narodnog oslobodjenja. 
Razlika nije samo u izmjeni reda rijeci. Sustina je u tome sto je u novom 
nazivu ispustena rijec Boka, sto se moze smatrati izrazom raspolozenja 
vijecnika iz Boke kotorske da se vec na ovom zas jedanju izjasne da se pod 
crnogorskom teritorijom podrazumijeva i teritorija Boke. Ovo je utoliko 
znacajnije sto su svi drugi politicki organi u svom imenu i dalje zadrzali 
rijec Boka: Pokrajinski komitet KPJ, Narodnooslobodilacki front, 
Antifasisticki front zena, Ujedinjeni savez antifasisticke omladine itd. 
itd. Inace, u formalnopravnom smislu, Narodnooslobodilacki odbor za Boku 
kotorsku izjasnio se, poput Skupstine ZAVNO-a Sandzaka, da dobrovoljno ulazi 
u sastav Crne Gore, tek neposredno uoci Cetvrtog zasjedanja CASNO-a u aprilu 
1945. godine". 
I dok u tom citatu govori o raspolozenju vijecnika iz Boke, malo kasnije 
kaze da je uime naroda Boke govorio Luka Matkovic, i daje sljedeci citat iz 
toga govora: "Narod Boke, i srpski i hrvatski, tokom svoje ist orije bio je 
uvijek sudbinski vezan za crnogorski narod (...) Zrtve koje smo dali za 
slobodu bice garancija da ce demokratske teznje naroda Boke doci do izrazaja 
u slobodnoj Jugoslaviji zajedno sa bratskim narodom Crne Gore..." 

Progon zbog katolicanstva 
Tzv. oslobodjenje narod je sa strahom docekao. Na primjer, u Kotoru, prema 
izvjescu Sreskog komiteta KPJ Kotor od studenoga 1944. godine, "mase su 
ocekivale da ce izdajnici i profasisti biti progonjeni od nas, pa i oni koji 
nemaju nekih tezih grehova, i d a ce biti osjetljivija razlika izmedju 
postenih i nepostenih". Naravno, narod se s razlogom bojao. Ubijeno je niz 
uglednih gradjana Hrvata, a medju njima i tri svecenika: don Ivo Brajnovic, 
don Gracija Sablic i don DJuro Perusina. Mnogo ljudi je moralo na pustiti 
Boku, a medju njima i kotorski biskup, hrvatski povjesnicar i povjesnicar 
Boke Pavao Butorac. Pritisci na pucanstvo nastavljeni su i nakon rata. 
Ukinuta su sva hratska kulturna drustva, a na popisu 1948. izvrsen je velik 
pritisak da se svi izjasne kao Crnogorci. Komunisti Hrvati su to po 
direktivi i morali uciniti. A proslo je bilo samo cetiri godine otkako je 
Luka Matkovic na osnivackom kongresu CASNO-a, govoreci o pucanima Boke, kao 
sto smo vidjeli, spominjao samo Srbe i Hrvate. Mnogi od tih kom unista - 
Hrvata su i umrli kao Crnogorci. A u predaji hrvatskog pucanstva grada 
Kotora ostala je prica o jednom velicanstvenom glazbenom zboru iz tog 
vremena. Naime, cijeli kotorski zatvor pun Hrvata pjevao je na Polnocki 
pjesmu "U to vrijeme godista". Inace, uobicajen izgovor za progon Hrvata u 
to vrijeme je bilo njihovo katolicanstvo, tj. klerikalizam. Mnogi ugledni 
Kotorani bi izgubili posao samo zato sto bi prigodom svecanosti sv. Tripuna, 
zastitnika Kotora i cijele Boke, dizali zastavu na katedrali s v. Tripuna u 
Kotoru (inace, najstarijoj hrvatskoj katedrali - sagradjenoj 1166.), a neki 
su odrobijali zbog svog katolicanstva i nekoliko godina, i to sa sudjenjem 
ili bez njega. 
 
 
 
 

(Nastavlja se) 

PODLISTAK (1) 
Ankica Pecaric 
Josip Pecaric