PODLISTAK (1) - Hrvatsko ime sacuvano u Vatikanu

PODLISTAK (2) - Papa vraca ilirsko ime 

PODLISTAK (3) - Egzodus iz Boke

PODLISTAK (4) - Bokeljani bjeze od Milosevica

Sveta Stolica je zeljela preuredjenjem postojecih hrvatskih ustanova u Rimu 
otvoriti zavod Crkve u Hrvata, ali davanje hrvatskog i mena tom Zavodu 
uzburkalo je europske diplomatske krugove 

O Hrvatima u Crnoj Gori se i danas u Hrvatskoj nedovoljno zna i govori. To 
je rezultat memoricida koji je ucinjen nad hrvatskim narodom u vrijeme 
postojanja prethodne drzave. A kada se i govori o njima, to je iskljucivo 
vezano za sam Bokokotorski zaljev i na cinjenicu da je poslije Drugog 
svjetskog rata Boka kotorska ukljucena u Crnu Goru. O Hrvatima u knezevini, 
odnosno kraljevini Crnoj Gori, pri kraju proslog i pocetkom ovog stoljeca 
gotovo nitko u Hrvatskoj i medju strucnjacima ne zna. Literatura koja o 
njima govori tiskana je u 
vezi sa svjetojeronimskom aferom, ali jos na pocetku stoljeca, dakle u 
vrijeme Austrougarske carevine ili u inozemstvu. Zapravo se i o samoj aferi 
Zavoda sv. Jeronima iz 1901.-1902. kod nas malo zna, a uz to je i cinjenica 
da je Hrvatska bila u sklopu drugih drzava uvjetovala i to da, kada se o toj 
aferi i pisalo, o katolicima slavenskog podrijetla u gradu Baru i okolici 
nije se govorilo kao o Hrvatima. 
Afera sv. Jeronima u Rimu je vezana uz davanje hrvatskog imena hrvatskom 
zavodu u Rimu. Naime, Sveta Stolica je zeljela preuredjenjem postojecih 
hrvatskih ustanova u Rimu otvoriti zavod Crkve u Hrvata, ali davanje 
hrvatskog imena tom Zavodu uzburkalo je europske diplomatske krugove. Svoje 
interese, na racun hrvatskih, zeljele su ostvariti Italija, Austrija, 
Madjarska, Rusija, Francuska, Srbija i na kraju Crna Gora. Presudnu ulogu u 
toj aferi odigrala je upravo Crna Gora. 

Visestruko sirenje Crne Gore 

Knjaz Nikola je samu aferu iskoristio za svoje velikosrpske ambicije, koje 
su ga na kraju stajale i drzave. Medjutim, i stvaranjem republike Crne Gore 
u drugoj Jugoslaviji nastavljeno je s gotovo istovjetnom politikom koju je 
inaugurirao knjaz Nikola. Tada je cijela Boka kotorska, hrvatska zemlja, 
velike hrvatske bastine, postala dio te republike. Crna Gora se kroz proslo 
stoljece i u ovom stoljecu visestruko povecala, ali je time dovela u pitanje 
svoj opstanak, a i opstanak samog crnogorskog naroda. Isto tako, mnogi 
Hrvati su izvrgnuti stalnim pritiscima promijenili svoju nacionalnost, tako 
da u ovom radu govorimo o Hrvatima i katolicima u Crnoj Gori, ali pri tome 
se ogranicavamo samo na katolike Hrvate ili one koji su hrvatskog 
podrijetla. 
Berlinskim kongresom Bari dio Barske nadbiskupije postali su dio Crne Gore, 
a dio biskupije je pripalo Austrougarskoj carevini, tj. postao je dio 
Kotorske biskupije. Rijecica Zeljeznica nedaleko od Bara postala je granica 
izmedju dvije drzave. Do tada u Crnoj Gori nije bilo katolickog 
stanovnistva. Prema nekim podacima, u Crnoj Gori je nakon Berlinskog 
kongresa zivjelo 175.000 pravoslavaca, 15.000 muslimana i oko 5000 katolika, 
od cega Slavena oko 1500, a ostalo su bili Albanci. Kako su se nacionalno 
osjecali slavenski katolici iz Bara i okolice vidljivo je iz Jukiceva djela 
"Zemljo - drzavopisni pogled turskog carstva u Europi", ("Bosanski 
prijatelj" III - 1861.). 
"Srbi i Hrvati stanuju oko medje hercegovacke i crnogorske - manjim brojem u 
(nahii) skadarskoj, leskoj i barskoj; u po sljednjoj se katolici nazivaju 
Hrvati. (...) Katolici od njih jesu (...) i Hrvati u barskoj okolici. (...) 
Bar. - Ovdje je stolica nadbiskupa katolickoga, koji nosi naslov "Primas 
Serbiae". - Stanovnici su vecom stranom katolici Slavljani, koji se Hrvati 
nazivaju te su dobri mornari. 

Staroslavenski u barskoj dijecezi 

Kako je u to vrijeme Barska biskupija bila pod jurisdikcijom skadarske 
nadbiskupije, crnogorski knjaz Nikola zahtijeva iste 1878. godine od biskupa 
Strossmayera posredovanje kod Sv. Stolice za obnovu barske nadbiskupije, 
kojoj bi pripadali svi rimokatolici u Crnoj Gori, a nadbiskup bi bio 
podlozan izravno Rimskoj kuriji. Sve nije islo jednostavno, ali ipak 
Konkordat izmedju Vatikana i Crne Gore potpisan je 1886. godine, a za prvog 
barskog nadbiskupa postavljen je Hrvat, profesor sinjske gimnazije fra Simun 
Milinovic. Sljedece godine Papa je dopustio uvodjenje staroslavenskog jezika 
u bogosluzje na podrucju barske dijeceze. Martin Zuller tvrdi da je knjaz 
Nikola slavenskom liturgijom u katolickoj crkvi pokusao postupno slavizirati 
Albance. Da bi se bogosluzenje moglo obavljati na staroslavenskom jeziku 
trebalo je tiskati Misal na glagoljici. Ni to nije islo bez teskoca. 
Medjutim, to je i pokazalo da namjere knjaza Nikole u svemu tome nisu ciste. 
Naime, te teskoce koje su dolazile iz Vatikana zbog tiskanja samog Misala 
normalno ne bi trebale uvjetovati pogorsanje polozaja njegovih podanika - 
katolika u Crnoj Gori. A upravo se to dogodilo, pa je nadbiskup Milinovic 
podnio ostavku koja nije pri hvacena. 
U vezi s tim karakteristicna su pisma Strossmayera Rackom. 
23.02.1890. on pise: "U Crnoj Gori glede Milinovica i konkordata 
stoje stvari, da ne moze biti gore. Ja sam dosele drzao da je Knez uzor, a 
kad tamo, i tu sam se ljuto prevario." 01.03.18 90. Strossmayer daje jos 
tezu osudu knjaza Nikole: "Milinovic mi pise da Knez crnogorski niti jednu 
duznost ne vrsi koju mu je konkordat nametnuo. Miseria! Ja sam mislio, da 
nam je to barem uzor covjeka, a ono bizantinizam, bizantinizam!." 
Ipak, Misal je tiskan, a prvo bogosluzenje na staroslavenskom jeziku (u 
katolickoj crkvi) odrzano je 01.01.1894. I tada je opet odlucujuca bila 
pomoc biskupa Strossmayera. Ali, zbog svega toga i ne cudi podatak V. Kisica 
da je cim je Bar postao dio Crne Gore "crnogorska vlada stala namecati 
Baranima srpsko ime, zbog politicke teznje Srbalja da narodnostno politicki 
progutaju svoju bracu Hrvate". Kisic takodjer konstatira da se pojavila "u 
Crnoj Gori i susjednim predjelima politicka struja Srbo-katolika, medju 
kojima prvi sluzbeno figuriraju Barani". Tzv. Srbi - katolici u Dalmaciji 
bili su sporadicna pojava. 
No, s dobivanjem Bara i Barske nadbiskupije ocito se pojavila mogucnost da 
svi Slaveni katolici u jednoj nadbiskupiji budu Srbi. I dok su katolicki 
biskupi mislili da pomazu hrvatskom stanovnistvu Bara i okolice, nisu ni 
mogli biti svjesni da ne mogu sprijeciti njegovo posrbljavanje, a da 
pomazuci Crnoj Gori u svim pitanjima u vezi s Barskom nadbiskupijom u stvari 
nesvjesno pomazu velikosrpskim aspiracijama. Toga s u postali svjesni 1901. 
- 1902. godine u slucaju Zavoda sv. Jeronima u Rimu. 

Slucaj "Sv. Jeronima" 

Prvog kolovoza 1901., papa Lav XIII, breveom "Slavorum gentem" osnovao je 
"Collegium Hieronymianum pro chroatica gente" ("Svecenicki Zavod sv. 
Jeronima za hrvatski narod"), tj. preuredio je dotadasnje ustanove i umjesto 
ilirskog imena, tada vec besmislenog, novoosnovanom Zavodu dao je hrvatsko 
ime. To je bio rezultat velike borbe hrvatskih biskupa za ocuvanje hrvatskog 
identiteta ustanova sv. Jeronima, ko je su Hrvati osnovali u Rimu jos u 
kasnom razdoblju srednjeg vijeka. Na novoosnovani Zavod imaju pravo 
svecenici samo onih biskupija koje su prije imale pravo na istoimeni 
gostinjac, tj.: zagrebacka, djakovacka, senjska, krizevacka, zadarska, 
splitska, s ibenska, hvarska, dubrovacka, kotorska, krcka, trscanska, 
porecko-puljska, vrhbosanska, mostarsko-trebinjska, banjolucka i napokon 
barska. 
Posebno je zanimljiv slucaj ove posljednje - barske. Naime, odlukom Svete 
Rote od 24. travnja 1656., kojm je odredje no koje hrvatske biskupije imaju 
pravo na Gostinjac sv. Jeronima u Rimu, bili su iskljuceni Slovenci, ali i 
barska nadbiskupija. Medjutim, katolicki zivalj iz Bara i okolice, tj. onog 
djela barske nadbiskupije, koji se prostire izmedju Skadarskog jezera i 
mora, stoljecima se smatrao narodom istih osjecaja i iste narodne svijesti 
kao i njegova istovjetna braca u Dubrovniku, Hercegovini i Boki kotorskoj. 
Zato je i tada pokusano da se i njima osiguraju ista prava koja su imali svi 
drugi Hrvati, ali bez uspjeha. Zato su sada ponovno hrvatski biskupi 
ponukali barskog nadbiskupa da osigura to pravo, a svoju nadbiskupiju, tj. 
samo za onaj dio koji nastanjuju Hrvati, a oni su njegovu molbu toplo 
preporucili. Tako je, upravo na poticaj hrvatskih biskupa, ukljucen i taj 
dio Barske nadbiskupije, u papin breve 1901. godine. 

Biskupi protiv promjene imena Zavoda 

Stvaranje hrvatskog zavoda u Rimu uzburkalo je, kao sto smo vec rekli, 
tadasnje europske diplomatske krugove. Odmah po objavljivanju brevea u 
prostore Zavoda upala je skupina tzv. Italo-Srba, proglasavajuci se 
Dalmatincima. To je izazvalo ogorcenje i uzbunu u hrvatskoj javnosti, 
osobito u Dalmaciji, gdje je na demonstracijama pala i krv. Kada su vlade u 
Becu i Pesti vidjele ostru reakciju cijelog hrvatskog na roda, intervenirale 
su, ali uvijek nastojeci ostvariti svoje interese. Posljedica kompromisne 
austrougarske politike bio je i opoziv tadasnjeg rektora crkve i 
predsjednika Bratovstine sv. Jeronima, dr. Josipa Pazmana, kojeg je opozvao 
zagrebacki nadbiskup Posilovic. Kada se dr. Pazman vracajuci se u domovinu 
iskrcao u Splitu, velika masa domoljuba docekala ga je kao mucenika. Naime, 
ispregli su konje iz kocije kojom se vozio, smatrajuci posebnom cascu 
namjesto njih vuci hrvatskog mucenika te ga uz burne ovacije, prosvjede i 
pjesme dovezli do sjemenista u kojem je on trebao odsjesti. 
Javno misljenje u Italiji pocelo se malo po malo okretati na stranu 
Vatikana, ali tada se u citav slucaj uplela Crna Gora. Jos 29. 8.1901. "Glas 
Crnogoraca" na Cetinju prosvje dovao je protiv papinskog brevea zato sto je 
"ilirska" nacija zamijenjena hrvatskom, a ne spominje se srpska koju 
crnogorska vlada uzima u zastitu. Potom je nadbiskup Milinovic pozvan na 
Cetinje i o tome pise Vatikanu tvrdeci da ce pred knjazom izraziti protest 
zbog napada na Svetog Oca. 
Medjutim, nadbiskup je podlegao pritiscima kojima je bio izvrgnut na 
Cetinju. Naime, kako kazu S. i J. Rastoder, nadbiskup je priznao (!) da 
ilirstvo obuhvaca i Hrvate i Srbe. On je zajedno s grofom Lujom Vojnovicem, 
Srbinom-katolikom iz Dubrovnika, tada ministrom pravde u Crnoj Gori, 
otputovao u Rim kako bi u ime Crne Gore zahtijevali da se iza rijeci "pro 
Croatia" stave izrazi "et pro serbica gente". Obrazlozenje za to je sto u 
barskoj nadbiskupiji ne zive Hrvati nego Srbi - katolici! Svoje zahtjeve oni 
su temeljili i na naslovu "Primas Srbije", koji ima barski nadbiskup, a koji 
je uostalom bio ispusten u breveu "Slavorum gentem". 
Hrvatski biskupi su bili protiv promjene imena Zavodu, a Strossmayer pise 
drzavnom tajni ku Vatikana kardinalu Rampolli: "u srcu i dusi Srba vlada 
nesnosljivost prema katolickim Hrvatima. Stoga se nas zavod ilirski ili 
hrvatski u Gradu ne smije nikako nazvati srpskim. Taj se pojam apsolutno ne 
smije upotrijebiti". U mnostvu pisama Rackom, biskup Strossmayer je govorio 
o netrpeljivosti i mrznji Srba prema Hrvatima. Tako jos 15. prosinca 1861. 
pise: "Ako drugo, onda sam opazio da se neke stvari po srpskih ruku sasvijem 
srpski, ili bolje rekuc turski rjesavaju. Ima Srbina u namjesnistvu koji se 
gledaju i meni i Crkvi katolickoj osvetiti sto se necemo posrbiti." A 29. 
veljace 1864.: "A vjerujte mi da covjek ovdje nema energije i da se Srbi u 
Srijemu ne boje, jao i u zao cas katolicima! Ja mnijem da Srbima ne treba 
prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo tim bivaju smjeliji i drzovitiji." Dana 
25. lipnja 1865.: "Dakako da je bio medju nami cesto put razgovor o izborih 
u Srijemu, gdje Srbi zele i u sredini samih katolika svoje ljude izabrati. 
Dakako da sam rekao, da bi to za katolike sramota bila". U p ismu datiranom 
25. lipnja 1883. Strossmayer pise o srpskom "barbarstvu" i "okovima 
srpskim", a posebno je znakovito pismo od 10. 04.1884. gdje kaze "Srbi su 
nam krvavi neprijatelji ". U istom pismu spominje i "grob, koji Srbi nam 
kopaju ". Ali to u vezi s aferom sv. Jeronima bilo je prvi put da takve 
svoje tvrdnje povezuje s necim u sto je izravno upletena Crna Gora! Ocito 
postao je duboko svjestan da je sve sto je radio za pomoc i crnogorskom 
narodu i njegovom hrvatskom narodu u okolini Bara, iskoristeno upravo protiv 
interesa njegovog hrvatskog naroda opcenito! Zato bi ovo njegovo apsolutno 
ne trebalo shvatiti kao svojevrstan njegov politicki testament, dakle kao 
apsolutno ne bilo kakvom savezu sa Srbima.

Papa vraca ilirsko ime 

Biskup Stadler nediplomatskim je rjecnikom optuzio Svetu Stolicu da je 
popustila diplomatskim pritiscima na nju, pa se kasnije morao javno is 
pricati za tu optuzbu, koju sigurno nije mogao nicim dokumentirati 

Mnogi ugledni Kotorani bi izgubili posao samo zato sto bi prigodom 
svecanosti sv. Tripuna, zastitnika Kotora i cijele Boke, dizali zastavu na 
katedrali sv. Tripuna u Kotoru 

Pritisci na Sv. Stolicu bili su golemi. Nije se prezalo ni od otvorenih 
ultimatuma. Papa je vjerovao da ce uklonivsi uzrok (davanje hrvatskog imena 
Zavodu), otkloniti i posljedice, pa je vratio ilirsko, tada vec besmisleno, 
ime Zavodu u Rimu. (Hrvatsko ime taj je za vod dobio tek 1971.) Tako je 7. 
ozujka 1902. sastavljena sluzbena Nota, u kojoj je izjavljeno od Sv. 
Stolice, a prihvaceno od knjezevine Crne Gore: 
1. Zavod sv. Jeronima od sada nosit ce naziv Collegium Hieronymianum 
Illyricorum, a pod tim nazivom obuhva ceni su katolici slavenskog juga iz 
svih biskupija koje se spominju u Slavorum gentem; 
2. Barskom nadbiskupu priznaju se u savrsenoj jednakosti sva prava i 
povlastice koje prema Statutu uzivaju drugi biskupi spomenutih dijeceza; 
3. Dosljedno tome, i nadb iskup barski sudjelovat ce s ostalim biskupima u 
predlaganju clana Upravnog vijeca kardinalu pokrovitelju; 
4. Isti nadbiskup ima pravo narediti pitomcima barske nadbiskupije ucenje 
srpskog jezika u cirilskim pismima. 
Apostolsko pismo Slavorum gentem ostalo je netaknuto u svome sadrzaju, 
izrazima i nazivima, samo je vracen stari naslov. Napomenimo da je nadbiskup 
Milinovic 2. sijecnja 1902. trazio od Pape da mu potvrdi titulu "Primas 
Srbije", sto je i ucinjeno. 

Ogorcenje zbog promjene imena 

Kada se za promjenu imena doznalo, nastalo je ne malo iznenadjenje u 
hrvatskom episkopatu i narodu. Ogorcenje u hrvatskom narodu prenio je biskup 
Stadler u, neuobicajeno ostroj, prestavci od 30. ozujka 1902. i izgovorenoj 
u audijenciji pred papom Lavom XIII. A koliko je to ogorcenje bilo veliko, 
najbolje potvrdjuje i cinjenica da je Stadler nediplomatskim rjecnikom 
optuzio Svetu Stolicu da je popustila diplomatskim pritiscima na nju, pa se 
kasnije morao javno ispricati za tu optuzbu, koju sigurno nije mogao nicim 
dok umentirati, a njegova prestavka je tiskana u katolickom i drugom tisku u 
domovini. Dakako, hrvatsko ime Zavodu nije vraceno, ali je Papa 10. travnja 
1902. poslao pismo zagrebackom nadbiskupu Posilovicu, objasnjavajuci da 
prava koja pripadaju hrvatskom nar odu nisu pretrpjela nikakve stete. 
Zanimljivo je da Papa u pismu dva puta spominje hrvatsko ime, a nijednom 
ilirsko. O reakcijama na Papinu odluku pisao je i povjesnicar Mario Strecha. 
Tako on ustvrdjuje: "Crnogorsko suprotstavljanje breveu Slavorum gente m 
bilo je, dakle, motivirano ponajprije teznjom da se afirmira zasada o 
Srbima-katolicima, koja je imala vaznu ulogu u sirenju srpske nacionalne 
ideje, prije svega Crnoj Gori i u Dalmaciji, a s kojom se, dugorocno 
gledano, vjerojatno racunalo ne samo u B osni i Hercegovini, nego i u 
banskoj Hrvatskoj". No ambicije knjaza Nikole nisu se ogledale samo u tome, 
vec i u njegovoj teznji za prevlast u cijelom srpstvu. Ta se nazire i iz 
komentara iz svicarskog dnevnika "Journal de Geneve" od 15. veljace 1902., 
koji navodi Kosta Milutinovic: "Knez Crne Gore, u ime katolika svoje 
Knezevine, koji pripadaju srpskoj nacionalnosti, hteo je da koriguje netacnu 
kvalifikaciju u Papinoj buli, i misija koju je on poslao u Rim nije imala 
drugi zadatak nego da izdejstvuje pre radu poznate bule "Slavorum gentem". 
Vatikan je u tom smislu vec ucinio jedan ustupak i predlaze da se novoj buli 
stavi naslov: "Pro Croatica gente et Serbis catholicis dioceseos Antivari". 
Crna Gora pristaje na (...) redukciju pod uslovom da se u doticnoj buli 
prizna barskom nadbiskupu titula primasa svih Srba katolika, primas tottus 
regni Serbiae. No tom se dodatku ostro protivi Bec, a vec je lako pogoditi 
iz kojih razloga. (...) Kad bi Vatikan priznao barskom katolickom 
arcibiskupu titulu primasa za ci tavo srpstvo, austrougarska vlada strahuje 
da se u tom faktu ne sagleda afirmacija politickih pretencija Crne Gore, 
koji se suprostavljaju Austriji, koja bi htjela da protezira dinastiju 
Obrenovica. (...) Konte Vojnovic, poslanik kneza Nikole, predao je o vih 
dana kardinalu Rampoliju formalni ultimatum sa dve solucije: ili da Sveta 
Stolica zadovolji zahtevima Crne Gore, ili ce knez Nikola prekinuti sa njom 
svaki odnos i smatrati kao da konkordat od 1887. godine uopste nije 
sklopljen. (...) Crna Gora, istin a, ne zauzima mnogo prostora na europskoj 
geografskoj karti, ali joj njene veze s Rusijom i Italijom i njen moralni 
prestiz koji na Balkanu uziva, daju takovu snagu i obezbjedjuje takav 
utjecaj na istocne i europske probleme, da bi bilo nerazumno potcjenj ivati 
je. Stoga drzim da ce u Vatikanu dva puta razmisliti prije nego sto se rese 
na prelom sa Crnom Gorom". A ipak, Crna Gora, koju su u Europi dozivljavali 
na taj nacin, zivjela je jos samo 16 godina. Iako je svoju drzavu knjaz 
Nikola visestruko uvecao, upustio se u velikosrpsku igru, zeleci jos vise. 
Ta stalna teznja za povecanjem Crne Gore ucinila je da je ona na kraju 
"pojela" samu sebe. 
Ovo stoljece nam je zorno pokazalo kroz kakve je sve teskoce prolazio 
hrvatski narod. U biti, to se moglo naslutit i upravo kroz svetojeronimsku 
aferu, kad jedan papa, Hrvatima iznimno sklon, nije uspio dati jednom svom 
zavodu u Rimu ime koje je on zelio, bas zato sto je to - hrvatsko ime! 

Pripajanje Boke Crnoj Gori 

Stvaranjem prve Jugoslavije, Crna Gora prestaje po stojati. Ali to razdoblje 
je velikosrpska politika uspjesno iskoristila za odvajanje Boke kotorske od 
ostalih hrvatskih zemalja. Drugi svjetski rat je iskoristen za pripajanje 
Boke kotorske Crnoj Gori. Naime, Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru, Boku 
i S andzak postojao je jos i prije. Stab narodnooslobodilackih gerilskih 
(partizanskih) odreda za Crnu Goru, Boku i Sandzak preimenovan je 25. 
listopada 1941. u Glavni stab NOP za Crnu Goru i Boku, a 
Narodnooslobodilacki odbor Crne Gore i Boke osnovan je 8. v eljace 1942. u 
manastiru Ostrog, na Skupstini rodoljuba (sic!) koja je imala 65 sudionika, 
od cega cetiri iz Boke. Druga konferencija rodoljuba Crne Gore i Boke 
odrzana je na Tjentistu 16. lipnja 1942. uz nazocnost 39 delegata. Od toga 
iz Boke dva, dr. Si mo Milosevic i dr. Jovan Bijelic! Kako se u Jugoslaviji 
interpretira pitanje Boke kotorske, najbolje ilustrira sljedeci citat iz 
knjige Zorana Lakica: 
"Poslije proklamacije Saveznicke komande za Bliski istok da je 8. septembra 
1943. godine Italija prihvat ila bezuslovnu kapitulaciju, prestao je da 
postoji okupatorski sistem u Crnoj Gori; odluka o aneksiji Boke kotorske 
izgubila je vaznost, pa je ovaj kraj ponovo postao sastavni dio Crne Gore". 
Ne treba posebno objasnjavati da Boka kotorska nije do tada nik ad bila u 
sastavu Crne Gore, pa cak ni da Crna Gora, kao takva, nije postojala u 
prijasnjoj, prvoj Jugoslaviji. ZAVNO Crne Gore i Boke osnovan je na 
skupstini koja je odrzana u Kolasinu 15. studenoga 1943., a njegovo prvo 
zasjedanje je bilo dan kasnije. Drugo zasjedanje ZAVNO-a Crne Gore i Boke 
odrzano je u veljaci 1944., a trece, presudno za konacno pripajanje Boke 
Crnoj Gori, od 13. do 15. srpnja 1944., uz nazocnost 151 delegata. Od toga 
13 iz kotorskog i 11 iz hercegnovskog sreza. Zasjedanje je odrzano u dva 
dijela. Svecani dio poceo je 13. srpnja, a radni dio 14. i 15. srpnja 1944. 
Uvodni referat "Slobodna Crna Gora u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji" 
podnio je Veljko Zekovic. Predlozio je donosenje odluke o pretvaranju 
ZAVNO-a Crne Gore i Boke u Crnogorsku antifasisticku skupstinu narodnog 
oslobodjenja, jer "Crna Gora uziva pravo posebne slobodne federalne jedinice 
u demokratskoj Jugoslaviji. Narodu Boke treba ostaviti da se slobodno odluci 
s kim ce i kako da zivi u Federativnoj Jugoslaviji..."Dakako, vec se znalo 
kako ce se "narod", tj. prisutni vijecnici iz Boke izjasniti. Evo kako to 
komentira Z. Lakic: "Upadljiva je izmjena u nazivu najviseg organa vlasti. 
To vise nije Zemaljsko antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja Crne Gore 
i Boke, v ec Crnogorska antifasisticka skupstina narodnog oslobodjenja. 
Razlika nije samo u izmjeni reda rijeci. Sustina je u tome sto je u novom 
nazivu ispustena rijec Boka, sto se moze smatrati izrazom raspolozenja 
vijecnika iz Boke kotorske da se vec na ovom zas jedanju izjasne da se pod 
crnogorskom teritorijom podrazumijeva i teritorija Boke. Ovo je utoliko 
znacajnije sto su svi drugi politicki organi u svom imenu i dalje zadrzali 
rijec Boka: Pokrajinski komitet KPJ, Narodnooslobodilacki front, 
Antifasisticki front zena, Ujedinjeni savez antifasisticke omladine itd. 
itd. Inace, u formalnopravnom smislu, Narodnooslobodilacki odbor za Boku 
kotorsku izjasnio se, poput Skupstine ZAVNO-a Sandzaka, da dobrovoljno ulazi 
u sastav Crne Gore, tek neposredno uoci Cetvrtog zasjedanja CASNO-a u aprilu 
1945. godine". 
I dok u tom citatu govori o raspolozenju vijecnika iz Boke, malo kasnije 
kaze da je uime naroda Boke govorio Luka Matkovic, i daje sljedeci citat iz 
toga govora: "Narod Boke, i srpski i hrvatski, tokom svoje ist orije bio je 
uvijek sudbinski vezan za crnogorski narod (...) Zrtve koje smo dali za 
slobodu bice garancija da ce demokratske teznje naroda Boke doci do izrazaja 
u slobodnoj Jugoslaviji zajedno sa bratskim narodom Crne Gore..." 

Progon zbog katolicanstva 

Tzv. oslobodjenje narod je sa strahom docekao. Na primjer, u Kotoru, prema 
izvjescu Sreskog komiteta KPJ Kotor od studenoga 1944. godine, "mase su 
ocekivale da ce izdajnici i profasisti biti progonjeni od nas, pa i oni koji 
nemaju nekih tezih grehova, i d a ce biti osjetljivija razlika izmedju 
postenih i nepostenih". Naravno, narod se s razlogom bojao. Ubijeno je niz 
uglednih gradjana Hrvata, a medju njima i tri svecenika: don Ivo Brajnovic, 
don Gracija Sablic i don DJuro Perusina. Mnogo ljudi je moralo na pustiti 
Boku, a medju njima i kotorski biskup, hrvatski povjesnicar i povjesnicar 
Boke Pavao Butorac. Pritisci na pucanstvo nastavljeni su i nakon rata. 
Ukinuta su sva hratska kulturna drustva, a na popisu 1948. izvrsen je velik 
pritisak da se svi izjasne kao Crnogorci. Komunisti Hrvati su to po 
direktivi i morali uciniti. A proslo je bilo samo cetiri godine otkako je 
Luka Matkovic na osnivackom kongresu CASNO-a, govoreci o pucanima Boke, kao 
sto smo vidjeli, spominjao samo Srbe i Hrvate. Mnogi od tih kom unista - 
Hrvata su i umrli kao Crnogorci. A u predaji hrvatskog pucanstva grada 
Kotora ostala je prica o jednom velicanstvenom glazbenom zboru iz tog 
vremena. Naime, cijeli kotorski zatvor pun Hrvata pjevao je na Polnocki 
pjesmu "U to vrijeme godista". Inace, uobicajen izgovor za progon Hrvata u 
to vrijeme je bilo njihovo katolicanstvo, tj. klerikalizam. Mnogi ugledni 
Kotorani bi izgubili posao samo zato sto bi prigodom svecanosti sv. Tripuna, 
zastitnika Kotora i cijele Boke, dizali zastavu na katedrali s v. Tripuna u 
Kotoru (inace, najstarijoj hrvatskoj katedrali - sagradjenoj 1166.), a neki 
su odrobijali zbog svog katolicanstva i nekoliko godina, i to sa sudjenjem 
ili bez njega. 
 
  Ankica Pecaric   

Egzodus iz Boke

Etnicko ciscenje Boke kotorske uvjetovano je velikosrpskim kompleksom
hrvatske kulturne bastine

Na popisu iz 1991. u Boki kotorskoj kao Hrvati se i zjasnilo samo oko 5000
ljudi, dakle dvostruko manje nego sto ih je bilo 1973.

Veliku pozornost u provodjenju velikosrpske politike privlacili su hrvatski
intelektualci iz Boke. Tako se u Kotor nijedan svrseni student - Hrvat
godinama nije vratio. A ako bi se i vratio, cinilo se sve da ode. Mozda ce
to najbolje pokazati primjer iz pedesetih godina. Kotorska gimnazija nije
imala profesora matematike. Upravo tada iz Zagreba dolazi stipendist
kotorske opcine, diplomirani student matematike. Ali ne daju mu to mjesto
nego ga salju u Grbalj, u osnovnu skolu do koje je trebao pjesaciti desetak
kilometara, jer tada do nje nije bilo redovite autobusne linije.
Nacelnik opcine, rodjeni Kotoranin, inace pravoslavac, koji nam je i
ispricao tu pricu, nije mogao shvatiti jednu takvu odluku. Znao je koliki
je bio problem naci tada profesora matematike, a oni su dobili svog
stipendista, covjeka koji nece otici. Znao je da time rjesavaju goruci
problem Kotorske gimnazije. Otisao je zbog toga do sefa Udbe. Receno mu je
da doticni profesor ide u crkvu i da je za njega najbolje da ode iz Boke. I
doista, oslobodili su ga vracanja stipendije. Otisao je. Hrvatska je dobila
jos jednog sveucilisnog profesora. Njemu to i nije bio cilj. Zelio je samo
biti gimnazijski profesor u svojoj voljenoj Boki.
Jos je drasticnija sudbina hrvatskog knjizevnika, profesora Vjenceslava
Cizeka. Kao student je zbog nekoliko pjesmica rugalica osudjen na dvije
godine zatvora. Poslije zavrsetka fakulteta sluzbovao je u BiH i Crnoj
Gori. Iako sjajan profesor, cesto je otpustan s posla i sikaniran na razne
nacine. Od svibnja 1972. godine je u Njemackoj kao politicki emigrant.
Suradjuje u gotovo svim glasilima hrvatske dijaspore. Jugoslavenska tajna
policija 11. studenog 1977. ga je otela, zatim prisilno i tajno vratila u
tadasnju Jugoslaviju. Osudjen je na 15. godina robije. Tada se za njega
bezuspjesno zauzima Amnesty International i PEN, posredstvom Hrvatskog
centra PEN-a. Potrajalo je vise od deset godina dok ga Njemacka, kao svog
politickog azilanta , nije uspjela osloboditi. Ali, profesor Cizek je od
posljedica otimanja i robovanja oslijepio! Rezultati tako smisljene
politike vidljivi su i iz usporednih podataka o broju Hrvata po zupama
prema godinama 1939. i 1973. Naravno, ukupan broj Hrvata se do pocetka
Domovinskog rata 1991. jos vise smanjio. Glavni dio tog smanjenja se ogleda
u promjeni nacionalnosti. Naime, na popisu iz 1991. vidljiv je veliki broj
Jugoslavena u Boki kotorskoj, a pod njima se "kriju" uglavnom Hrvati.

"Crnogorci - katolici"

I seljavanje Hrvata iz Crne Gore je intenzivirano tijekom samog Domovinskog
rata, i to najvise iz Tivta, grada u kome je ostalo najvise Hrvata.
Nekoliko stotina Hrvata se iselilo tijekom rata, a medju njima i sedam
lijecnika specijalista. Pritisci su bili svakojaki: anonimna pisma,
telefonski pozivi, maltretiranje djece, itd. Pritisci na hrvatske
intelektualce uvijek su najveci, jer s njihovim odlaskom daje se primjer i
drugim da trebaju otici. Etnicko ciscenje Boke kotorske uvjetovano je i
velikosrpskim kompleksom hrvatske kulturne bastine, jer hrvatska kulturna
bastina je zaista velika. Pri tome je od velikog znacenja i to da dobar dio
Hrvata promijeni svoju nacionalnost, jer preko Jugoslavena katolika, danas
Srba ili Crnogoraca katolika, moguc je bezbolni prijelaz te goleme bastine,
uglavnom vlasnistvo Kotorske biskupije, iz hrvatske u crnogorsku, odnosno
srpsku bastinu. Zato se na posljednjem popisu, dakle onom iz 1991., u Boki
kotorskoj kao Hrvati izjasnilo samo oko 5000 ljudi, dakle dvostruko manje
nego sto ih je bilo 1973. U stvari, u takvim sredinama se zbog toga stvarni
podaci koje daje Katolicka crkva i sluzbeni po pravilu razlikuju.
Za razliku od Jugoslavena-katolika u samom Bokokotrskom zaljevu, u
najjuznijem dijelu kotorske biskupije i u Baru, imamo ne Srbe-katolike, sto
je pokusavao stvoriti knjaz Nikola, nego Crnogorce-katolike. Naime, ljudi
su vjerovali da ce izbjeci pritiscima ako se izjasnjavaju kao
Crnogorci-katolici, cvrsto se drzeci za svoje katolicanstvo, za svoju
razlicitost. To izja snjavanje za Jugoslavene ili Crnogorce-katolike
najbolje je objasnio mostarski biskup msgr. Peric, kada je nakon posjeta
katolickim zupama u Boki i Crnoj Gori rekao da biti opndje katolikom mozda
i nije toliko hrabro kao biti Hrvatom.

"Dovde je Croatia"

Spomenimo i to da se katolicko stanovnistvo s druge, tj. austrougarske
strane rjecice Zeljeznice u vrijeme knjaza Nikole, i dalje osjeca Hrvatima.
U stvari, u cijelom razdoblju od Berlinskog kongresa pa do stvaranja
Republike Crne Gore nakon Drugog svjetskog rata oni su uglavnom Hrvati. Pri
tome treba imati u vidu da je taj dio katolickog stanovnistva bio
udaljeniji od onog u Boki (razdvojeni pravoslavnim Grbljem i Pastrovicima),
a i u Boki je bilo mnogo vise Hrvata. Zato su oni i morali prvi podleci pr
itiscima, a u Boki to ide postupno. (Prvo se kroz tzv. Bokeljstvo, a potom
Jugoslavenstvo, obavilo odvajanje od maticnog naroda, a potom je samo
pitanje vremena kada ce se od njih napraviti Crnogorci-katolici ili
Srbi-katolici.)
Iako su Hrvati Bara i okolice danas uglavnom Crnogorci - katolici, to ne
znaci da i dalje nisu izlozeni pritiscima. Tako je pocetkom agresije na
Hrvatsku, na rijeci Zeljeznici osvanuo grafit: "Dovde je Croatia", sto je
ondje svojevrstan vid pritiska na katolicko stanovnistvo (navo dno su ga
oni napisali, a u stvari je to poziv-opravdanje za raznovrsne pritiske na
njih). To i mnostvo drugih oblika takvih pritisaka lako je iscitati iz
velikosrpskog tjednika "DEM" (15. listopada 1995.). Tako je "nekoliko
sutomorskih rimokatolika 1991. godine, s licnim kartama Republike Hrvatske
islo u Dubrovnik da glasa za Tudjmanov HDZ". Zato pravoslavce "pedeset
godina bratstva i jedinstva nije uljuljkalo, (...), nije im razorilo
iskustveno znanje o kontinuiranim vjekovnim rimokatolickim pretenzijam a na
njihov zivotni prostor. Te pretenzije su prepoznali i u inicijativi za
osnivanje sutomorske opstine. (...) Opstina Sutomore, u dugoj fazi, treba
da obuhvati i sadasnju Mjesnu zajednicu Susanj, dakle teritorij citavog
Spica do Kufina do Zeljeznice, do onamo gdje je napisano 'Dovde je
Croatia'. (...) U Susanju je puno rimokatolika. (...) Spicanski pravoslavci
znaju da moraju da se uzdaju u se i u svoje kljuse. (...) I danas su
spicanski pravoslavci sami. Sami naspram zavjerenickom duhu rimokatolicke
ma njine. (Manjina skoro uvijek bivstvuje na zavjerenickim principima)".
I zaista, krecu u akciju. U Spicanskom polju postoji crkva Sv. Petke,
zajednicko vlasnistvo katolicke i pravoslavne crkve - crkva s dva oltara.
Cuvajuci svoju "izvornu hriscansku vjeru" spicanski pravoslavni odbor na
celu s svojim parohom zabranjuje katolickom zupniku don Nikoli Majicu
odrzavanje mise na katolicki Markov dan, jer je pao na pravoslavni Uskrs!
Misa je odrzana ispred crkve pred stotinjak vjernika rimokatolika. U
"DEM-u" pi su:
"Sve je podsjecalo i na jedan drugi dogadjaj iz sedamnaestog veka, kad je u
Spicu propalo unijecenje. Nadbiskup barski, Marko DJorga, dosao je da
unijati pravoslavce ispred crkve svete Tekle. Platio je to glavom.
Sahranili su ga u crkvi, ispod carski h dveri, da svestenik mora da prelazi
preko njega svaki put kad ulazi u oltar". Mozda se ne govori slucajno o
nadbiskupu Marku Jorgi.

Etnicko ciscenje u Boki

Evo sto o njemu pise I. Markovic:
"Tada je ucinjen za nadbiskupa svecenik Marko Jorga, rodom S picanin, koga
bijase odgojio isti Zmajevic i postavio za zupnika ostatku od krscana u
gradu Baru i njegovu predgradju. Marko je stanovao u Spicu, ali je odatle
svedjer polazio katolike svoje dijeceze, vrseci djelo dobroga pastira.
Marko umire god. 1700. I mamo izvjestaj, sto je o stanju svoje opustjele
biskupije poslao Propagandi, koji ovako glasi: "... U varosu Spicu ima
crkva Sv. Dmitra, koji je poglaviti odvjetnik ovog puka. Ima jos sedam
crkvica i hram sv. Tekle, koji je bio zajednicki katolicima i ras anima. A
od kada se ovi sajedinise s crkvom, stanovnici su svi katolici" (ist. A. P.
i J. P.)". Da to nije razlog navodne ugrozenosti spicanskih pravoslavaca?
Bilo kako bilo, oni crkvu Sv. Petke proglasavaju pravoslavnom, dovode novog
paroha, izbjeglog kr ajisnika Sreta Medica, grade mu parohijski dom
nedaleko od crkve Sv. Petke, za koji kamen temeljac postavljaju mitropolit
crnogorsko-primorski, zetsko-brdski i skenderski Amfilohije. I pocetkom
prosinca prosle godine katolicki oltar se izbacuje iz crkve S v. Petke.
Krajem prosle godine na to reagira crnogorski oporbeni tjednik "Monitor".
Pocetkom ove godine i beogradsko "Vreme" koje citira don Majica:
"Rimokatolici su uznemireni, jer su osjecali da se nesto takvo vec dulje
spremalo pa se boje da to nije po cetak etnickog ciscenja".
Etnicko ciscenje je proces koji u Boki tece svo vrijeme od kada je
ustrojena Jugoslavija do dana danasnjeg. Naime, kad usporedimo popise
stanovnistva iz 1910. i 1991. (posljednji popisi u Austrougarskoj i
Jugoslaviji) vidi se da je ukupan broj stanovnistva u Boki kotorskoj
udvostrucen, a broj Hrvata se dva puta smanjio. Medjutim, dogadjaji u
Sutomoru su znakoviti. Oni pokazuju da se tamosnji ljudi ne osjecaju
zasticeni, niti su, usprkos tome sto se nacionalno izjasnjavaju Crnogor
cima, Crnogorcima-katolicima! Jasno upozorenje i onim Jugoslavenima
-katolicima u Boki ili onima koji su samo Bokelji "i nista vise".
Crnogorci-katolici, tj. Srbi-katolici u velikosrpskoj politici su potrebni
samo kako bi osigurali prelazak velike hrvatsk e- katolicke - kulturne
bastine u srpske ruke. Potom im oni vise ne trebaju ni kao katolici! Zato
se moze ocekivati da ce se vratiti svom maticnom narodu i takvi katolici
koji se u Boki, u Baru i okolici danas ne izjasnjavaju Hrvatima, kada
shvate da su n eovisno o tome ipak bili ugrozeni. Jacanje hrvatske drzave
sigurno ce im pomoci u tome. S druge strane ti dogadjaji su i poruka
Crnogorcima. Ako Crna Gora ostane u sastavu Jugoslavije, niti ce oni
opstati kao narod, niti ce ostati na moru. Na isti nacin n a koji su Hrvati
eliminirani s tih prostora bit ce eliminirani i oni sami.

Ankica Pecaric 
Josip Pecaric    

Bokeljani bjeze od Milosevica

Otvaranje granicnog prijelaza prema Crnoj Gori Hrvatskoj vazno je i zbog Hrvata u Boki kotorskoj, kako bi oni sto vise bili povezani s maticnom drzavom

Pobjeda Mila DJukanovica na predsjednickim izborima u Crnoj Gori pokazuje kako Crnogorci postaju svjesni cemu vodi njihov ostanak u SRJ. Dakako, ni Hrvati u toj jugoslavenskoj republici nisu bili izvan DJukanoviceve pobjede. Zauvijek ce ostati zabiljezeno kako je tom prigodom Bulatovic optuzio DJukanovica zato sto su za njega glasovale i "casne sestre iz Kotora"! Zapravo, pobjedu DJukanovica treba gledati kao jednu vrstu crnogorskog referenduma za i protiv Milosevica! I te kako je znacajno to sto su pobijedili oni koji su bili protiv Milosevica. I Hrvati Boke kotorske bili su za DJukanovica, tj. za onoga tko im je obecao okretanje svijetu, umjesto Miloseviceve velikosrpske politike samoizolacije. Miloseviceva politika je ocita: otvaranje hrvatsko-srpske granice DA, ali otvaranje hrvatsko-crnogorske granice - NE! Jasno je i zasto. On zeli Crnu Goru imati u izolaciji, bojeci se upravo onoga sto je ocito na djelu - Crna Gora ce sve vise i vise zeljeti svoju neovisnost. A Milosevic ne moze iz svoje velikosrpske koze - on to pokusava sprijeciti silom. Tako je iskoristio embargo kojemu je bila izlozena SRJ kako bi unistio najmocnija crnogorska poduzeca, kao sto su ona brodarska "Jugooceanija" iz Kotora i "Prekookeanska plovidba" iz Bara, racu najuci da ce ekonomskim unistenjem uciniti Crnu Goru jos vise ovisnom o Beogradu. Spomenimo, takodjer, da je u sijecnju 1993. godine beogradski "Energoprojekt hidroinzenjering" izradio studije o preusmjerenju voda rijeke Trebisnjice prema Boki kotorskoj, umjesto prema hidroelektrani u Blatu. Ta ideja je dobila i sluzbenu potporu na susretu istocnohercegovackih i crnogorskih gospodarstvenika. Ing. Tomislav Pavisa, priznati HEP-ov strucnjak (Slobodna Dalmacija, 14. veljace 1996.), pokazao je kako bi realiza cijom takvog projekta turizam cijelog primorja od Igala do Risna bio ugrozen snizenom temperaturom vode, a od Kotorskog bi zaljeva nacinio obicnu baru. Malo je vjerojatno da je to o cemu govori ing. Pavisa izmaknulo strucnjacima beogradskog Energoprojekta . Zelja za ekonomskim unistavanjem Crne Gore ucinila je da ne zaziru ni od unistavanja turizma ni u jednom Herceg Novom, gradu koji je svojedobno bio centar velikosrpske politike, u gradu koji je bio potpuno vezan za Beograd. Dakako, zelja da od Kotorskog zaljeva nacine obicnu baru ne cudi ako se zna da je u njemu niz bisera hrvatske bastine: Perast, Dobrota, Kotor, Prcanj... Zato je i kotorska opcina, koja ukljucuje i Risanski zaljev, i proglasena od UNESCO-a za "svjetsku kulturnu i prirodnu bastinu u opasnosti".

Izolacijom do ekonomskog iscrpljivanja

Tako danas Crnogorci sve vise shvacaju zasto su Hrvati znali reci: "Srbe zoves dok ti ne dodju"! A njima su tek sada zaista dosli. I ucinak se moze promatrati kroz prizmu ovih izbora - pobjeda DJukanovica u Crnoj Gori, a u svim bokeljskim sredistima vlast obnasaju njegovi sljedbenici i u Herceg Novom! Istina, na predsjednickim izborima tu je znacajnu prevagu odnio Bulatovic, zahvaljujuci doseljenickim glasovima, ali odnos u skupstini opcine pokazuje ucina k srpske politike na domace pravoslavno pucanstvo: Herceg Novi je turisticki centar blizu hrvatske granice, pa je zracna luka u Cilipima nekada u znatnoj mjeri koristena za prijevoz turista prema Crnoj Gori. Kako kaze ministar vanjskih poslova Crne Gore Branko Perovic, mnogi turoperatori danas uvjetuju dolazak turistickih skupina upravo otvaranjem toga granicnog prijelaza i stavljanjem u funkciju zracne luke u Cilipima. Sve to izravno potvrdjuje i novoizabrani predsjednik Crne Gore DJukanovic, tvrdeci da je Crna Gora "vise puta od savezne vlade zahtijevala da se sto prije otvori granica prema Albaniji i Hrvatskoj, jer zatvorenoscu granica Crna Gora trpi dvostruke sankcije. Medjutim, sto vrijeme vise odmice, sve vise sam uvjeren da je to dio politicke strategije Momira Bulatovica i mentora iz Beograda. Rijec je o namjeri da se Crnu Goru potpunom izolacijom prema Albaniji, Hrvatskoj, pa i Srbiji, dovede do njezina ekonomskog iscrpljivanja, do socijalnih nemira koji bi onda otvorili sansu za uspostavljanje v lasti u Crnoj Gori izvan Crne Gore i koji bi otvorili perspektivu za produljenje politickog vijeka Momira Bulatovica i Slobodana Milosevica, koji, medjutim, definitivno prolazi". I Hrvatskoj je, kao i Crnoj Gori, ekonomski interes otvaranje granicnog prijelaza prema Crnoj Gori. No Hrvatska, kao zrtva agresije, ne moze samo gledati na gospodarske interese. Vjerojatno je i tocna tvrdnja predsjednika HSP-a Ante DJapica kako su "naivni oni koji od Crnogoraca ocekuju ispriku za pocinjena zlodjela na tim prostorima". Medjutim, Hrvatska ne moze voditi drukciju politiku prema razlicitim dijelovima granica prema SRJ, onoj prema Srbiji i onoj prema Crnoj Gori. Otvaranje granicnog prijelaza i prema Crnoj Gori Hrvatskoj je vazno i zbog Hrvata u Boki kotorskoj, kako b i sto vise bili povezani s maticnom drzavom. Ali to ni u kom slucaju ne smije znaciti i laksi put za iseljavanje Hrvata iz Boke kotorske. Ne zaboravimo da je od 1991. do danas samo Tivat napustilo 350, a Herceg Novi 40-ak obitelji, a mnogi su se iselili i iz kotorske opcine. Hrvati Boke kotorske su vrlo ponosni na golemu svoju kulturnu bastinu, koja je stalno na udaru velikosrpskih apetita. Tako smo svjedoci da je u tom razdoblju Boka proglasavana "vekovnom srpskom zemljom" i "zalivom Nemanjica", a Kotor "gradom cara Dusana". I dok god se bude otimala hrvatska bastina Boke, Hrvatima ce to biti jasan signal da je jos na djelu velikosrpska politika koja od njih kani napraviti Crnogorce-katolike ili Srbe-katolike. Danasnja crnogorska politika jos nije dala n ikakav signal da ce se doista potruditi prekinuti prisvajanje hrvatske bastine Boke, a time i omoguciti opstanak Hrvata u Boki kotorskoj.

Svojatanje hrvatske kulturne bastine

Dapace, mozemo reci da je to svojatanje hrvatske kulturne bastine i dalje na d jelu. Tako je upravo Milo DJukanovic prosle godine na 47. venecijanskom bijenalu rekao: "U Veneciji je boravio i radio nas najveci kasnogoticki i ranorenesansni slikar, Kotoranin Lovro Mainov Dobricevic, a tu je slikarski zanat stekao i najznacajniji baro kni umjetnik istocne jadranske obale Tripo Kokolja iz Perasta. Ta tradicija se odrzala i u ovom vijeku, pa je impresionist Pero Pocek studirao u Napulju kod Morelija, a modernist Milo Milunovic se skolovao na umjetnickoj akademiji u Firenci. (...) Tu je v ec 1476. radio Kotoranin Andrija Paltasic, nesto kasnije Bozidar Vukovic, koji je dobio titulu vojvode tiskarstva, njegov sin Vicenco Jerolim Zagarovic. I najveci nas pjesnik Petar Petrovic Njegos putovao je Italijom..." Odmah se uocava kako je DJukanovic "zaboravio" napomenuti da su vecina od spomenutih umjetnika Hrvati iz Boke kotorske. Slicnu vrstu zaborava mozemo naci i kod crnogorske oporbe. Tako je, prigodom svog osnivanja, Matica crnogorska izdala Proglas u kome stoji: "Na podrucju Crne Gore se prozimaju bogati slojevi mnostva kultura: ilirske, grcke, rimske, vizantijske, dukljanskozetske, srpske, orijentalne, mletacke i drugih". Srpska se spominje, ali hrvatska ne! Posebno je karakteristicno velikosrpsko svojatanje prof. Luke Brajnovica otkako je u Spanjolskoj ustanovljena internacionalna nagrada za novinarstvo koja nosi njegovo ime: "Prendo Brajnovic a la comunicacion". Tako je u podgorickoj "Pobjedi" tiskan tekst: "Urucena nagrada 'Luka Brajnovic'". Karakteristicna je prva recenica tog teksta: " 'Pobjeda' je nedavno pisala da je u Spaniji ustanovljeno visoko novinarsko priznanje koje nosi ime 'Crnogorca' Luke Brajnovica, nastanjenog u spanskom gradu Pamploni". S druge strane, u "Evropskim Novostima" (urednistvo u Beogradu, a pretiskuje se u Frank furtu) od 26. listopada 1997. nalazimo tekst: "Kako i zasto je ugledna nagrada udruzenja novinara Spanije dobila ime naseg coveka. Dobri profesor Luka...". Sjetimo se kako je u "Hrvatskom Slovu" od 25. travnja 1997. tiskan razgovor s profesorom Brajnovice m pod karakteristicnim naslovom "Luka Brajnovic: Ponosan sam sto sam Hrvat iz Boke". S obzirom na crnogorsko svojatanje prof. Brajnovica, navodimo samo sljedeci dio iz tog teksta: "Kad sam polazio peti razred gimnazije, izdavao sam ilegalni mjesecnik 'Hrvatski granicar', koji je citala sva mladez i preko kojega smo htjeli odrzati hrvatsku svijest medju mladima. Vec onda su se u Boku naseljavali Crnogorci i Srbi, pa smo htjeli sacuvati nas hrvatski identitet. Zbog toga sam bio proganjan iz gimnazije. Od izgona spasio me prof. Stjepan Alfirevic, brat pjesnika Frane Alfirevica, koji je i sam bio proganjan kao Hrvat". U istom razgovoru prof. Brajnovic opisuje kako su partizani prvo pokusali ubiti njegova brata don Iva Brajnovica u zupnoj crkvi u Skaljarima i kasnije to i uspjeli na Daksi kod Dubrovnika.

Dusa Boke su bokeljski Hrvati

Luka Brajnovic, urednik casopisa "Luc" (1939.-1942.), glavni i odgovorni urednik tjednika "Hrvatska straza", pjesnik i autor romana "Zaboravljene suze" i "Tripo Kokoljic", izbj egava sudbinu svoga brata napustivsi domovinu 1945. Preko Austrije stigao je u Rim, a odatle u Madrid. U emigraciji suradjuje u raznim emigrantskim publikacijama (Hrvatska revija, Nasa nada, Hrvatska drzava i dr.). Bio je prijatelj sarajevskog nadbiskupa Sarica, koji se poslije rata sklonio u Madrid i s njim izdao popravljeno izdanje Svetog pisma za Hrvate u emigraciji. U Madridu je pokrenuo, s prof. Hijancitom Eterovicem, reviju za duhovno-znanstvena pitanja "Osoba i duh" i bio njezinim urednikom, a osno vao je i knjiznicu "Osvrt". Godine 1951. izdao je zbirku pjesama "Smirene zelje", a 1954. i knjigu "Price iz djetinjstva". U Rimu je 1956. objavljen njegov roman "U plamenu". On stvara na spanjolskom, Objavljuje tri zbirke pjesama: "Retorno" (1972.), "Ex Ponto" (1982.) i "Poema Americano" te nekoliko skolskih prirucnika, studija i rasprava. Od 1960. do 1992. radi na Sveucilistu, prvo kao docent, a potom kao redoviti profesor na Novinarskom fakultetu u Pamploni. Kao novinar suradjivao je u raznim spanjolskim i drugim novinama. Objavio je vise od 3000 novinskih clanaka. Pamplonski dnevnik "Diario de Navarra" upravo izdaje knjigu, zbirku njegovih komentara od smrti Kennedyja pa do 1992. U tisku je i njegova autobiografija "Sastanci i rastanci". Tako je danas, takav Luka Brajnovic za Srbe "nas covek", a za Crnogorce - Crnogorac. A kako da to dozive Hrvati iz Boke, nego kao jasnu poruku. Ako mogu od jednog Luke Brajnovica napraviti Crnogorca, jasno je da ce to isto uciniti i s njima!? Zato Hrvatska mora jasno upozoravati na cinjenicu da jedino Hrvati u Boki kotorskoj, tj. u Crnoj Gori, nemaju nikakvu svoju organizaciju i kako je to ocit pokazatelj njihova iznimno teskog polozaja. Jer, nema drugog razloga za to do straha. A razloga za takav strah i te kako ima . Odnosi izmedju Hrvatske i Crne Gore moraju se poboljsati ne samo zbog obostranih ekonomskih interesa, vec i zato sto je hrvatska vlast po hrvatskom Ustavu obvezna brinuti se i o Hrvatima u Boki kotorskoj! I sve dok ne postoje hrvatske organizacije u Bok i, u Hrvatskoj se mora mnogo, mnogo vise govoriti o tamosnjim Hrvatima, pa i kada se govori o otvaranju hrvatsko-crnogorske granice. I ne zaboravimo, govoreci o Boki, Frano Alfirevic ce reci: "Krajevi kao i bica imaju dusu". A kakav je kraj Boka govori je dan drugi Bokelj Viktor Vida: "Nista ne moze pokolebati moga uvjerenja da je Boka kotorska ostvarenje bozanske price, koja je tu vise nego i u jednom kraju svijeta dotakla zemlje i ostavila na tom moru i u tom kamenju svoj vjecni trag". A dusa Boke kotors ke su bastinici njezine goleme bastine - bokeljski Hrvati. U interesu svih je da Boka ima sto vise svoje duse, svog hrvatskog pucanstva!

(Svrsetak)

Ankica Pecaric

Josip Pecaric

(Pogledi izrazeni na ovim stranicama su autorski i ne predstavljaju politiku ili poziciju MonteNet-a)