Ada Bojana, od pustare do raja

Priča sa sjevera Crne Gore, iz sela Velika, Čakor planina

Parapsihologija – protiv mistike i sujeverja

Priča sa pomorcem

U susret ovogodišnjem vinu i rakiji

O ratnoj odšteti iz Drugog svjetskog rata zakašnjeloj 58 godina

Od Koljenovića, preko Podgorice, do Bronksa

O ''obećanju'' vrijednom bratstva, plemena i države

Priča o čovjeku koji je pisao kaubojce, krimiće i ljubiće

Istorijska bilješka – ''Montenegrini di Zusse''

NN: Ada Bojana, od pustare do raja

NN: Kalimera, karići, gradele i vino

N: Ada je čovjeku za dušu

Piše: Željko Vukmirović

Pravac Ulcinj.

Iako odnedavno do te destinacije vodi novi magistralni dio puta kroz Crmnicu, tunel Sozinu, od pomisli na skraćenje puta i brže stizanje do mora – nema ništa.

''Zauzmite svoje mjesto u nepreglednoj koloni automobila'' su jedine riječi opisa ovog putovanja. Tome se pridodaje još samo stalna potraga za nešto malo strpljenja, u jednoj vožnji koja liči na onu gradsku, ''stani - kreni''.

I tako, sve do Ade Bojane, bez popuštanja. Pa, i još malo onom pravinom koja se prostire paralelno sa Velikom plažom.

Svejedno, priča o vožnji u koloni završava se tek sa pronalaskom priželjkivanog parking mjesta uz obalu.

Tada, slijedi spoznaja o tome kako je pravo čudo da neke očas posla stečene frustracije domaće saobraćajne svakodnevice, usred ljeta i avgusta, nestaju onog časa kada do uha stigne šum talasa jedne rijeke a u nosu zaglavi miris mora i soli.

Sve ostalo se briše. Izgleda, ovdje ne važi.

Tek, priča može da počne.

Rijeka Bojana se valja pred očima i za samo nekih par stotina metara i konačno će postati more.

Iz reda drvenih kuća na pontama i onih starih ribarskih ''kalimera'' stižu glasovi, miris jutarnje kafe. Dok sunce ostavlja svoj odsjaj na vrhovima talasa, čuju se i prvi zvuci penti na barkama koje se spremaju da zaplove rijekom.

Ada Bojana.

Bato Rudović, dok mu se mala šolja sa kafom gubi u ruci potamnjeloj od sunca, na ovom mjestu provodi bar osam mjeseci godišnje. Pomisao o tome kako bi se zbog tog vremena i adrese mnogi rado mjenjali sa njim, ne prolazi sve vrijeme našeg razgovora.

''Do prije tridesetak godina ovdje je dolazila samo nekolicina starosjedelaca.  Ada je ličila na pustaru. Prava džungla. Bilo je samo nekoliko kućica sa karićima, u stvari ovim velikim mrežama koje se preko mahanizma smještenim u unutrašnjosti kuće, spuštaju i podižu iz vode. Kada nije bilo lova, ovdje je preko dana vladala apsolutna tišina koju su narušavali tek mnogobrojni galebovi, dok si noću mogao da slušaš samo zavijanje i lavež šakala koji su tumarali šumom. A ako bi neko uključio tranzistor, čulo bi se do u Albaniju. Tada se lovilo gribovima, dakle u grupama od desetak ljudi koji su ribaricama pratili kretanje 'skakavica'. To je bilo vrijeme velikih ulova i starih ribara koji danas nijesu živi ali, eto, rado ih spominjemo, kao što su Ćiro Zuberović, Cako Išmak, onda stari Leskovac... u svakom slučaju, ljudi koje pamtimo i koji su ovdje prvi ribarili.''

A o prošlosti Ade, priče koliko voliš.

"To je legenda, i ja sam je čuo baš ovako kako ću ti je sada ispričati. Kažu, na ovom mjestu, prije možda i dvjesta godina, nasukao se neki francuski brod. A onda su decenijama vjetrovi, pijesak i more činili svoje i preko ostataka broda stvorili malo ostrvo na ušću rijeke u more. Zapravo, od zajedničkog graničnog ušća između Crne Gore i Albanije nastala je ova trouglasta zemljana površina dužine oko 4 kilometra."

Obližnja šuma je pretvorena u rezervat sa strogom zabranom lova.

Ipak, vremenom su počeli da pristižu i vikendaši.

''Ovo ti je mjesto kao kraj potrage za malo mira. Oduvijek je bilo, što se kaže, čovjeku za dušu. Malo u ribarenje, malo u šetnju barkom po rijeci i moru, a najviše ovako, sa terase i uz kafu, sa pogledom na rijeku. Poslije se baci ponešto na gradele i... to ti je to."

I priča o sportskom ribolovu ima svoj istorijat.

"E, tu je bilo pravih majstora... kao recimo jedan naš komšija Đuro, Beograđanin, koji je još i umjetnik a važi ka' najbolji ribar. On nas je prvi podučavao ribolovu na brancina štapom ali, i vraćanju malih riba u vodu. Pa,  Peša Batrićević, jedan stvarno pravi morski vuk. Što se nas nekolicine tiče, mi se u sve to plekamo više iz zaljubljenosti."  

A onda, i poneka riječ o rijeci Bojani.

"Čista rijeka, lijepa i za kupanje. Ovaj dio blizu ušća zna i da zaslani od mora. Opasna je samo na ušću, kada zavjetri, onda je ulazak barkom  nemoguć, pa se okrene put Porta Milene. Inače, bogata je travom i različitim vrstama ribe, kao što je lica, skakavica, list, klijen a, zaluta i poneki krap iz Skadarskog jezera. U Bojanu dođe i brancin, levrek... u posljednje vrijeme nađe se i po koja jezerska brona. Lovi se kubla, vrsta atlantske haringe, pa gambori, listovi, barbuni. I svaka u svoje vrijeme. U ovo ljetnje, može se reći da i nema nekog lova. No, brzo će septembar, pa oktobar... pravo vrijeme.''

Pržena riba tek skinuta sa gradela i crno vino koje se u bokalu i pod suncem gospodari pred očima svojom bojom, stižu na sto.

''Da nije malo rano za vino ?''

''Pusti ti to rano ili kasno. Na ovom mjestu se zaboravlja na te termine. Ovo ti je Ada...sad uživaj...''

I dok prvi gutljaj klizi niz grlo a naša priča se nastavlja o tome kako je palamida ove godine kasnila sa mrijestom pa sad kreće, kako je zatišje u lovu na gofa i licu, te kako se za oradom ide na ''dubinku'' i čekanje....

Baš tako i sve to, na samo jednom mjestu koje je tek tačka na horizontu, između neba i morskog plavetnila.

NN: Priča sa sjevera Crne Gore, iz sela Velika, Čakor planina

NN: Bješe jednom Milonja Mijatov, Crnogorac najstariji

N: Takva starost nema slednika

PN: Pričalo se, svojevremeno, kako je najstariji čovjek na Balkanu bio jedan Bugarin koji je živio 128 godina. I sve kasnije priče i mitovi o dugovječnosti su, upravo zbog tog podatka, morale da završe sa nekom manjom cifrom životnog vijeka. Samo što te priče ne žive ni u okolini stvarnosti. Istina glasi – najstariji na ovim prostorima bio je jedan Milonja Mijatov, Crnogorac, čovjek koji je živio 130 godina     

Piše: Željko Vukmirović

Dan je bio daleko od onog kao stvorenog za putovanje. Pa, i nešto malo dalje. Posebno za pravac – sjever Crne Gore. Onog časa kada su  točkovi automobila stupili na dio magistralnog puta preko Crkvina udarce kišnih kapi po šoferšajbni  zamjenile su snježne pahulje. I to one sitne, bezbrojne, što se čak ni jasno ne ocrtavaju i nakon kojih, bez prava na sumnju, stiže prvo pomirenje sa dolaskom zime.

Hladnoća se uvlačila u kosti, brisači pod snijegom počeli da škripe, a zahtjev za uključenjem grijanja u vozilu postalo tema koja se najčešće pominjala.

I tako, prolazeći Berane, Andrijevicu, Murino, u pravcu vrha Čakora.

Sve do sela Velika, pa još malo do njegovog zaseoka Jokića i jedne planinske kose zvane Kukavica. Tačno do tačke na kojoj se završava asfaltni put i počinje onaj zemljani, ovog jutra pod snježnom bjelinom i samo jednim otiscima cipela po njemu.

A tamo, stoji stariji čovjek, malo povijen u ramenima, sa kačketom na glavi i kišobranom u ruci, u staroj kabanici.  

Đoko Jokić je penzioner iz sela Velika, starac koji je još ovog proljeća navršio 94 godine i kome nije bilo teško da u jedno snježno jutro prepješači par kilometara od svoje kuće do ceste i sačeka goste. I to, samo zato da bi im ispunio želju i ispričao jednu ovdašnju priču.

I slijedi stisak staračke ruke, koščate i ogrubjele od života na selu, riječi dobrodošlice.

Na pitanje je li se umorio putem od svoje kuće do mjesta našeg sastanka, on tek izusti.

''Ma, nisam se umorio nego... samo sam sakupio dosta godina pa ih teško nosim. Nego, 'ajmo mi dalje, da ne stojimo ovdje zalud. Ovuda ćemo, niza stranu.''

I, bez suvišnih riječi, krenuo je. Hod mu bješe odlučan i ni po čemu nalik hodu nekog starca. Koraci nešto sitniji ali, trebalo ih je stizati. Prvo jedna padina, pa druga. Puteljak do puteljka, širine tek za jedno stopalo. Na tom putu, grane drveća se povile pod teretom snijega. A Đoko ih, vrhom kišobrana, malo rastresa. Snijeg pada sa grana i one se podižu. Slobodan prolaz.

''Hoćeš da saznaš nešto o čovjeku što je živio 130 godina, je li ? Ajde onda...''

''Ima li još koliko?''

Đoko podiže ruku u pravcu brda preko puta.

''Tamo iza one kuće ima put što vodi na drugu stranu brda. Tamo je groblje Jokića.''

Ta rečenica je bila izgovorena kao da toliki put nije ništa. Nakon toga, ona pomisao ''dobro, što ćemo sad, što je tu je...'' samo se provuče kao sjenka. 'Ajmo polako.

I put je potrajao, dok su hladnoća i dodiri snježnih pahulja po licu bili jedino društvo. 

Groblje, okruženo svekolikim visokim drvećem, bilo ograđeno a na ulazu postavljen lanac.

''Zatvorićeš ovo poslije, kad izađemo, da ne vele da nijesu čeljad ulazila.''

Onda je čika Đoko otišao do prvog spomenika, nagnuo se nad njim, rukom obrisao snijeg.

''Što piše ovdje ?''

''Gavro Jokić.''

''E... ovo ti je grob čovjeka, komandira čete koja je brojala 103 vojnika i koji je 1912. godine, kada je Crna Gora objavila rat Turskoj, okupio sve te ljude i poveo ih u borbu. O njemu je ostalo da se priča. Da znaš samo...''

Nekoliko koraka dalje, Đoko opet zastaje i pokušava da pročita natpis sa još jednog starog spomenika.

'' A ovdje... što ovdje piše?''

Na kamenu je bio čitljiv samo broj godine rođenja 1836. i prezime Jokic.

''Ima tu još grobova koji su podignuti prije Prvog svjetskog rata. A i onih od prije Drugog ... i ovih kamenih ploča koje su bile prvi grobovi porodice Jokić... ko ti zna od kad. Pa, samo za vrijeme Drugog svjetskog rata, od Jokića je iz ovog sela, u oba tabora, poginulo 35 ljudi.''

Tada je, malo ćutke osmotrio po groblju i onda se uputio prema spomeniku sa velikim kamenim krstom.

''Evo...ovđe je sahranjen Milonja Mijatov Jokić. I lijepo piše, i kad je rođen i kad je umro.''

Na krstu, visine preko metra i širine nešto više od dvadeset centimetara, pocrnelom od kiša i snjegova, po kom su se i tragovi mahovine vidjeli, pisalo je ćirilicom.

''Počivaju smrtni ostaci Milonja M. Jokića r. 1800 g. umro 1930 g. spomenik podiže sin mu Nikodin.''

Tišinu groblja naruši škljocanje fotoaparata. Đoko podiže pogled sa spomenika svog pretka i tiho prozbori.

''E, što ćeš... do danas nijesam mislio da ću se slikati u društvu sa Milonjom... a evo, i to bi...''    

Vrijeme za priču.

''Bila je hajka na međeda. Okupili se svi ljudi iz sela i krenuli. Među njima i Milonja Mijatov, kao viđen čovjek i domaćin. U toku lova, neko je spazio međeda i ranio ga. Poslije se ljudi razišli, tražili tamo i ovamo. Konačno, sa međedom se sreo Milonja. Oči u oči. I đe će... puška zaglavi. Dovati se čovjek sa zvjeri. Međed ga je tako napao da mu je kandžom unakazio lice, ranio ga i tim udarcem otkinuo nos. Surova rana. A onda, nije bilo ka' danas doktora da ušiju, da namjeste, da preprave... Milonja je, kasnije, sam stavio neko parče pleha preko te rane i vezao oko glave. U to vrijeme je, već, bio sredovječan čovjek. Poslije se  nije se mnogo pojavljivao. Ja sam imao dvadeset godina kada je on umro. Ljudi koji su ga obilazili, pričali su da je skoro sve do pred smrt bio pokretan.''

Priču o Milonji i njegovih 130 godina života zaokružuje i podatak o njegovoj sestri Milici, koja se udala na Kosovo, u Lješevo, tvrdilo se da je bila za godinu dana mlađa od njega i živjela čak osam godina duže. Ipak, za taj podatak osim priče, kako čika Đoko reče - ''vele da nema dokaza''.

A onda je i dodao to kako sličnih primjera dugovječnosti u selu Velika nije bilo.

''Živjeli su ljudi po sto i 105 godina ali, niko nije doživio toliku starost kao Milonja.''

U povratku, dok se na jednoj uzvišici tražio dah, na kratko raspravismo ponešto o toj dugovječnosti. I Đoko Jočić reče.

'' Ne daj Bože. To je kao kazna, sine... Ma, kako nije kazna. Evo, slušaj me sad... meni je žena umrla prije 40 godina. A u starosti, bez obzira na pažnju, nemaš ti više s kim. Velike su razlike, i sa sinovima a ne još i sa unucima. Takva starost nema slednika. A i što će to ? Čemu ? Ne daj, Bože.''

NN: Parapsihologija – protiv mistike i sujeverja

NN: Natprirodno je samo loša formulacija

N: Za sve postoje dokazi

LID: Parapsihologija je nauka o pojavama koje se zasnivaju na, a kako se već kaže - ''još uvijek'', nedokučivim psihičkim i intelektualnim procesima zvanim telepatija, vidovitost, telekineza, bioenergija, ekstrasenzorika...

Ipak, do tačnog saznanja oduvijek postoje putevi. U ovom slučaju, pravac Župa, selo Morakovo, dvadesetak kilometara od Nikšića

Željko Vukmirović

Denis Kovačević je prvi doktor alternativne medicine na Balkanu i magistar parapsihologije. Sa tim zvanjem, nakon završetka studiranja na međunarodnoj Akademiji za alternativnu medicinu i parapsihologiju, u Minsku, Bjelorusija, sa stečenom diplomom i zvanjem doktora postao je osmi u Belorusiji i 23. u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza.

U svakom slučaju, čovjek je koji je još prije desetak godina prešao baš toliko  granica i obreo se u bjeloruskom gradiću Grodno, na tromeđi sa Poljskom i Litvanijom, 200 kilometara udaljenim od Minska – samo zato da bi upisao školu i krenuo putem jednog saznanja koje se, još uvijek, smatra nedokučivim.

''Nastanak Akademija za alternativnu medicinu i parapsihologiju u zemljama bivšeg SSSR –a vezuje se za postojanje instituta koji su bili pod okriljem KGB-a i gdje su regrutovani ljudi, sa sasvim izvjesnim i određenim sposobnostima. Naravno, ne po slobodnoj volji. Poznato je i da su u tim institutima vršeni eksperimenti, stvorene aparature i da se radilo na kanalisanju i pojačavanju tih individualnih sposobnosti. Ali, u ono vrijeme 'hladnog rata', to nije bilo uvijek u humane svrhe. Ipak, poslije raspada SSSR-a iz tih instituta su se pojavili ljudi koji su svoja znanja pretpostavili humanim ciljevima. Tada dolazi i do formiranja visokih škola među kojima je i bjeloruska Akademija u Minsku, priznata od UNESCO-a i koja važi za eminentnu naučnu ustanovu.''

U svakom slučaju, za Denisa, vrijeme sticanja jednog posebnog znanja je počelo da teče.

''Na konkurs za prijem na Akademiju stiglo je oko tri hiljade prijava. Primljeno je deset studenata. Taj podatak dovoljno govori o odabiru i prijemnom ispitu koji je trajao pet dana i podrazumjevao ispitivanje ličnih sposobnosti, počevši od mjerenja biopotencijala, psihoških i parapsiholoških procjena... Od profesora na Akademiji, za nas koji smo bili primljeni, stiglo je samo jedno upozorenje koje je glasilo da - naši životi, svakako, neće biti kao prije. Ovo se u prvom redu odnosilo na povećanje ekstrasenzibiliteta, ekstrasenzornosti. Ili, razvijanjem ekstrasenzornosti daje se mogućnost percepcije energetske stvarnosti i vančulne percepcije koja nije svojstvena svim ljudima. Susreti sa tim novim iskustvima pretpostavljala su prouzrokovanje neprijatnosti na emocionalnom i psihičkom planu. Dakle, bilo je potrebno vrijeme za sticanje iskustva i kontrolu tih percepcija. U svakom slučaju, bez obzira na upozorenje, nisam se niti jednog časa premišljao. Bio sam riješen da ostanem i da učim. A i svidio mi se gradić Grodno, počeo sam da stičem prijatelje. Ukratko, zavolio sam Bjelorusiju.''         

Denis tvrdi da se za razvoj alternativne medicine u Rusiji i bivšim državama SSSR –a može zahvaliti, najprije, uticaju drugih medicina iz okruženja, kao što su kineska, tibetska, indijska, te njegovanju drevne ruske medicine.

''Na Akademiji su sve ove medicine objedinjene sa savremenim metodama kao i tradicionalnom medicinom čime je dat jedan kompleksan sistem znanja. Uz sve to, uključujući i parapsihologiju, kao jednu, do tada, nepostojeću kariku u nizu.''

Ipak, u ovoj priči, utisak o školovanju ljudi sa natprirodnim osobinama nikako da prođe. 

''Natprirodne sposobnosti su loša formulacija. To su samo sposobnosti razvijene kod malog broja ljudi što ne znači da i kod drugih ljudi ne mogu da se razviju. Zapravo, to je prirodan slijed stvari gdje su kod nekih ljudi rođenjem aktivniji neki djelovi mozga a kod drugih manje aktivni ili neaktivni. Naravno, ne treba smetnuti s uma da, iako je parapsihologija ozbiljna nauka, kod nas je još uvijek svedena na područje mistike i sujeverja. I sve što se kod nas na ovom planu događa, boravi u području primitivnog vjerovanja, bez naučne dimenzije. U stvari, za sve postoje dokazi i cilj parapsiholoških istraživanja je upravo demistifikacija određenih saznanja i njihovo naučno dokazivanje. ''

Slijedi priča o alternativnoj medicini.

''To je znanje koje posmatra čovjeka kao sistem koji kontrolišu tri osnovne vrste procesa – energoinfarmacioni, psihički i inervacioni. Ovi procesi utiču na sve ostale procese kod čovjeka. Kod pojave neke patologije ili problema, kod čovjeka prvo nastaje promjena na energoinfarmacionom sistemu a kasnije i na svim ostalim. To znači da se na biopolju čovjeka i energetskim meridijanima pojavljuje problem čak i do tri mjeseca prije pojave same patologije. Ranom dijagnostikom na ovom sistemu može se spriječiti pojava nekih bolesti ili anomalija. Naravno, sva tri sistema su uzajamno povezana i ne mogu se posmatrati odvojeno jedan od drugog. Praktično, postoji aparatura, kao što je amsat tehnologija, koja može da prati stanje ovih sistema. A postoje i ljudi zahvaljujući kojima je moguće da se vančulnom percepcijom otkriju određeni problemi. U svakom slučaju, alternativna medicina se ne bavi liječenjem u klasičnom smislu riječi nego postavljanjem organizma u normalno stanje nakon čega dolazi do samoregulacije i izliječenja. Zbog toga, ovo se ne odnosi na bolesti u poodmakloj fazi.''

Za kraj, ponešto i o tome kako u našem svijetu i trećem milenijumu još uvijek žive vračare, gatare i svekoliki samozvani iscelitelji. A i o tome zbog čega im se vjeruje.

''Čovjek, kada ne može da nađe realno rješenje nekog problema, najčešće se obraća ljudima koji mu daju nerealne uzroke tog problema. Na žalost, to je samo prečica ka konfuziji koja kasnije može imati dalekosežne posljedice. Tom prilikom, problemi se obično projektuju na druge osobe ili neke nerealne sile. Čovjek se, na taj način, bar za neko vrijeme osjeća zadovoljnim. Ipak, to je samo 'placebo' efekat, koji ne rješava problem. Tu negdje žive i oni koji impresioniraju ritualima i koriste raznorazna priručna sredstva kada ljude dovode u stanje sugestibilnosti i kada čovjek lako prihvata njihove savjete. Što bi naš narod rekao – 'nađu ti bar deset učina'...''

NN: Priča sa pomorcem

N: Ekvatorski koktel i jedna Finistera

PN: Izgleda, stvarno, da postoje priče u kojima se sidro stalno diže i vjetar udara sa svake strane. Bez nekog posebnog pripovjedačkog dara, u tim pričama, riječi putuju od luke do luke, preko svakog mora i okeana. Dakle, dovoljno je samo sjesti naspram jednog pomorca i malo duže ćutati

Piše: Željko Vukmirović

Rajko Čavor je kapetan duge plovidbe, pomorac, čovjek koji je sakupio 25 godina radnog staža  i 17 puta kao kapetan vodio brodove kroz talase sve do njihovog krajnjeg odredišta. U iskustvu i povjerenju koje je stekao nijesu učestvovali nikakvi bogati preci, uticajni ujaci, niti prelijepe tetke. Putanja se u njegovom slučaju zvala – moraćeš sve sam. Pa, 'ajde polako...

''Počeo sam da plovim 1978. godine, kao kadet na Jugooceaniji. Položio sam ispit za trećeg oficira i ukrcao se na Spločnu plovidbu iz Kopra. Tamo sam proveo sljedećih 10 godina. Što može da se kaže za jedan početak? Teško, mnogo učenja, u svakom smislu te riječi, posebno stranih jezika, mnogo rada, sticanja svih zamislivih i još više onih drugih iskustava... Imao sam 24 godine kada sam postao prvi oficir.''

Potkraj osamdesetih godina prošlog vijeka prelazi u izraelsku pomorsku kompaniju. Postaje zapovjednik 1991. godine, na brodu čije je dnevno iznajmljivanje koštalo 20.000 dolara. Pomorski dani su tekli...

''Prelasci brodova preko ekvatora i krštenje pomoraca koji to čine po prvi put su veoma posebne, neizbrisive stvari. To je običaj koji potvrđuje zajedništvo i pripada samo pomorcima. Može se zvati i ritualom, pravom malom feštom. Doduše, ni naziv šou program u ovom slučaju nije nešto tuđe. Počinje poslije velikih priprema a postupak je sljedeći... Oni koji ekvator prelaze po prvi put bivaju vezani lancima. Onda ih stariji pomorci vuku na krmu broda i peru ih vodom ali, pravim šmrkom, kako bi im sprali sve grijehove. Moraš da znaš da dolazak do krme pod lancima uopšte nije lak a i onaj šmrk je potpuno pravi i jačine je kao i ovi vatrogasni, s tim što udara po tebi i to iz neposredne blizine. Uostalom, grijesi su čudo, zar ne?  Tom prilikom, ispaštaš čak i ako si prevario ženu. Što ćeš, sve se plaća na ekvatoru. Bira se i sudija koji presuđuje za svaku sitnicu koja se učini bar imalo grešnom. Ovu 'procesiju' prati savršena organizacija, istaknute zastave, postavljeni stolovi sa jelom i pićem, dodjeljivanje sertifikata. E, sad...da bi postao pravi pomorac, moraš da popiješ jedno posebno piće u koje se sipa sve živo što nekom može da padne na pamet. To je čuveni ekvatorski koktel u kom ima mjesta i za pivo, vino, viski, supu, vodu, koka kolu, brašno, soli, papra, tabaska... ma, sve što možeš da zamisliš. Piće se spravlja u posebnoj posudi za tu priliku, u stvari jednu rezervnu WC šolju koja se zatvori sa donje strane i...u zdravlje. Ta tekućina mora da se popije ili ponovo na pranje. Istina je da većina poslije te zdravice završe nagnuti preko palube ali, što da se radi. U samo jednom jedinom slučaju, jedan Slovenac je nagnuo to piće u sebe, onda se malo stresao i rekao – može još jedno. Poslije svega nastaje zabava u čast novoprimljenih i traje par dana. Ovaj običaj se polako gubi, mladi pomorci za to ne znaju.''

Priznaje da u njegovoj biografiji ova priča ostaje kao nezaboravno iskustvo.

''Naravno da sam i ja popio i bio dobro opran. Dobio sam i novo ime i tako  zvanično primljen kao pravi pomorac. Nazvali su me Hronometar, zbog moje preciznosti i stalnih zahtjeva da sve bude tačno, pedantno, bez imalo odstupanja. Danas, kada prelazim ekvator i kada na brodu kojim plovim niko od posade ne zna za ovaj običaj, samo uključim sirenu, onako, da pozdravim taj prelazak u drugu hemisferu. Da se zna.''

Tvrdi da je prelazak ekvatora u svakom smislu nešto drugo i da se od tog časa mnogo toga mijenja.

''Drugi vjetrovi, drugačije struje. Ukratko, na red dolaze druga pravila.''

Ona pravila koja se tiču nezaborava odnose se i na one priče koje se potpisuju sa ''jedva živu glavu'' ili ''malo je falilo''. U Rajkovom slučaju, jedna priča traži za sebe ozbiljnost i nešto teži uzdah kao potvrdu da je ono što se dogodilo bilo tako blizu, pa, i malo bliže, nekom neželjenom kraju.

''Na povratku iz Finske, šestog januara, 1993. godine, plovili smo sa teretom drvne građe na palubi. Prešao sam Engleski kanal i ušao u Biskajski zaliv, tamo naspram samog vrha Španije i Portugalije, na mjestu za koje se nekad vjerovalo da je kraj svijeta i koji je po tome i dobio naziv Finistera. Ušli smo u ciklon koji je trajao tri dana i tri noći. Uslijed velikog valjanja broda morem, došlo je do pomjeranja tereta i nagnuća broda od 37 stepeni. Bio sam prinuđen na skretanje prema luci La Korunja. Bila je noć, osam metara mrtvog mora, bez pomorske karte i bez mogućnosti da mi neki od remorkera bude vodič jer je nevrijeme bješnjelo. Dobio sam odobrenje za ulazak u luku. Tamo su čekale spremne ekipe za spašavanje, angažovani i helikopteri. Okretanje broda u uslovima takvog nevremena je veoma opasno jer se radi o okretu za nekih sto stepeni, plus nepredvidivost stabiliteta. Nadomak luke je nastupila strašna provala oblaka, ništa se nije vidjelo a jedini orjentir koji sam imao bila je generalna karta na kojoj je jedna milja prikazana kao jedan centimetar. Trebalo mi je tri sata da prođem neke hridi i uplovim u luku La Korunja. Vlasnici kompanije su od mene tražili čak i da se oslobodim tereta ali, prema mojoj procjeni, to je bilo nemoguće i po onakvom vremenu katastrofa bi bila neizbježna. Taj zahtjev sam odbio. Kratko i jasno – ne. Epilog je da niko od posade nije bio povrijeđen a teret se prekrcavao sljedećih sedam dana. Ja sam završio okružen novinarima i na španskoj televiziji. U tom nevremenu, šest brodova je potonulo.''

Za kraj je ostalo i par riječi o luci Rio de Ženeiro, efektima sambe, čudnoj Port Durban u Južnoj Africi, suzama burmanskih moreplovaca na rastanku, čuvenom brodskom ''Čavor barbeque'' i...e, pa, ne možete baš sve da znate.

BOX 1: Ma, koje crne sankcije ! Sklanjaj se !

Rajko Čavor je bio zapovjednik i na teretnom brodu izraelske kompanije koji je saobraćao na redovnoj liniji Italija - Tunis. Bila je to 1992. godina, za našu zemlju - vrijeme sankcija. Američka flota se već tog ljeta nalazila na ulazu u naše vode.

''Po isplovljavanju sam od vlasnika dobio uputstvo da brod usmjerim prema Baru. Mislio sam da nijesam dobro čuo, da je neka greška, da je u pitanju Bari ali, zahtjev je bio jasan. Via Bar. Sankcije su tek uvedene, možda prvih mjesec ili dva. I krenuo sam. Prošao sam sve kontrole, odbijao komunikaciju sa svim brodovima koji su me zaustavljali. Posebno od onog časa kad sam vidio ova naša brda, nijedna prijetnja me nije zanimala. Uostalom, kuću u to vrijeme nijesam vidio šest mjeseci. Znam da sam prolazeći pored albanske obale 'sklanjao' njihove brodove koji su tada bili primorani da se povuku bliže obali. I stigao sam. Po povratku sam bio i privođen i ispitivan ali...i to je prošlo.''    

Bio je to prvi brod koji je probio sankcije.

BOX 2: Bermudski trougao

''To je mjesto o kom se stvarno malo zna. Pretpostavlja se da su u Bermudskom trouglu aktivni neki virovi ali, istini za volju, niko živ ne može da objasni što i kako. To još uvijek nije dovoljno ispitano. Ono što čudi je i da, recimo, samo na komandnom mostu imaš 20 mjesta na kojima se nalazi dugme za slučaj nesreće i zvanje pomoći koje je dovoljno pritisnuti pa da samo za tri sekunde svi brodovi u Atlantskom okeanu dobiju ime broda i njegovu tačnu poziciju. Na žalost, ono što plaši je ta nevjerovatna činjenica da iz Bermudskog trougla nijedan brod nikada nije poslao poziv za pomoć. Istu sudbinu podjelili su i avioni i podmornice. Još uvijek, sve što nam preostaje je da kažemo – viša sila.''  

NN: U susret ovogodišnjem vinu i rakiji

NN: O ''apstinenciji mimo ostalih''

N: Samo malo da oklapi

LID: Pečenje domaće lozove rakije se može smatrati neizostavnim dijelom ovdašnje kulture. Slično je i sa spravljanjem domaćeg vina. A ni priče o piću nijesu liše te baštine

Pečenje domaće lozove rakije se, i to još od poodavno, može smatrati crnogorskom vještinom, običajem, neizostavnim dijelom ovdašnje kulture. Nekako uz tu priču ide i ona čašica prije ručka, flaša lozove rakija kao poklon, priča o karakterističnom piću sa kojim se niti jedno drugo ne može porediti. Slično je i sa domaćim vinom. Samo što je tajming za to piće, negdje tamo poslije večere.

Naravno, postojanje slučajeva koji ne biraju poseban tajming za sve one čaše i čašice prije i poslije nijesu predmet ove priče.

Ali, priče ne nedostaje. Pa, kaže...

Ponudili, neđe, jednoj babi što je došla u posjetu, čašicu rakije. Ona se te časti prihvati i rakiju popi naiskap. Domaćin, što će, ponovo se dohvati flaše pa, reče.

''Hajde baba, da popiješ još jednu, na dvije si noge došla.''

Baba nije imala ništa protiv. Bez iznenađenja je iskapila, očas posla, i onu drugu čašicu. A onda je rekla.

''Ih, što bi ?! Ajde, de... Sad mi sipaj još jednu. Izgleda da su mi obje ove čašice pasale u onu prvu nogu.''  

Eto, toliko.

Pravo u prilog jednoj seoskoj krilatici – rakijice rako, ja te volim jako.

A o toj ljubavi, ima još ponešto da se kaže.

''Ljeto je najgore. Niđe jedne kapi. To je apstinencija mimo ostalih.''

Ovako je, svojevremeno, govorio Vojo Mihaljević, čovjek koji raspolaže svojim nevelikim seoskim vinogradom i koji ovo piće spravlja sam, onako kako se to oduvijek činilo u selima Riječke nahije. Kaže da nije promjenio svoje mišljenje o tome.

''Živa istina. Za neke tipove, to su krize najstrašnije. A evo, vjeruj mi, dobro poznajem jednog čovjeka koji je u vrijeme najveće rakijske nemaštine, počistio jedno kilo izvare, one tečnosti koja ističe po završetku pečenja i i koja nema jakotu a ostavlja se, eto, ako će žena nešto po kući da počisti. E, taj čistač je bio malo brži. No, što ćeš ... dati ga je muka nagnala pa, daj što daš.... A, znaš i sam te priče, kako je u vojsku nekad bilo, i pitralon je bio premija...samo malo da oklapi.''

Slijedi povratak priči o pečenju.

''Prvo, fino...pripremiš kazan za pečenje. Najlakše ti je da sipaš jedno dva'est litara vode čija para će pri kuvanju da počisti nečistoću ili mirise. A za loženje kazana, da koristiš freško drvo. Ne smije vatra da bude jaka no, da se jednako, umjereno održava. E, sad... preko poklopca kazana, mi to zovemo kapom, ide jedna cijev, lula, do drugog suda u kom se nalazi voda. Tu vodu, dobro pazi, što je održavaš hladnijom, to ćeš biti sigurniji u gradiranje rakije. I onda sjediš tako pored kazana, malo posla oko vatre, malo oko vode, malo oko suda u koji toči rakija, malo oko gradiranja... a onda, posla ti ne fali ni oko pijača, te uspi tamo, te ovamo...ih, kako se sakupe...pa, to je najstrašnija obavještajna služba što postoji na svijet... pušti me pijača, časti ti. Još kad počnu sa onim komentarima i savjetima...te, ostavi je ovako, neka bude malo jača, dobro je to Vojo... makse tamo, pijači su jedna raca...ma raca, što je niđe nema.''

Iz te priče, o ljudima i piću, i vino zaslužuje svoje poklonike. Počevši od Hipokrata koji je vino prepisivao kao diuretik i za ublažavanje groznice. Uostalom, savremena nauka i analitika raspolažu dokazima koji govore u prilog tome da se pojedini sastojci grožđa i vina, prije svega iz grupe proantacijanidola, mogu uspješno primjenjivati u oblasti kardiologije, neurologije i gerijatrije. I danas vino služi kao baza različitim lijekovima. Sve do legendi.

Svojevremeno je, danas pokojni Raša Plaović, istaknuti pozorišni umjetnik i čovjek koji je na sceni prvi adaptirao Njegošev Gorski vijenac, u krugovima tada mladih pisaca i glumaca, ostao je zapamćen i po jednoj izjavi koja je kasnije prepričavana i služila kao definicija. Naime, jednog vrelog beogradskog ljeta, onako u prolazu, upitan je koje je vino najbolje.

Stari umjetnik se nije dvoumio.

"Ono koje je hladno, kog ima dosta i koje je za džabe." 

Nekoliko godina kasnije, književnik Momo Kapor je ovu priču potvrdio i u krugovima vinoljubaca je sačuvana kao početak za sve neminovne diskusije koje bi uslijedile u časovima kada se na stolu nađu vinske flaše i čaše po kojima ostaje crvenkasti trag Bakusovog omiljenog pića.

A onda, bar prema nekim podacima dobijenim u podgoričkoj AD ''Plantaže'', ljubitelje vina i kolekcionari, nemilice "driješe kese" na aukcijskim izložbama. Posebno kada su na prodaju pića iz Crne gore. Ukratko, pare se ne žale.

Na beogradskom sajmu, 1997. godine, jedna flaša Vranca iz 1979. godine prodata je za 5000 DM. Nešto kasnije, a na račun dobrog glasa crnogorskog vrhunskog vina ide i aukcijski podatak da je jedno Navipovo piće iz 1980. godine cijenjeno (tadašnjih) 700 dinara i po toj cijeni je prodato, dok je flaša Vranca iz 1990. godine, kojoj je početna cijena bila 400 dinara "otišla'' u ruke poklonika dobre kapljice za 5000 dinara.

Po crnogorskim selima, domaća vina se prodaju po cijeni od tri eura a lozova rakija po sedam. Naravno, kako vrijeme od trenutka spravljanja pića odmiče i cijena postaje veća. A ponekad, ni pare ne pomažu. Kao što je već rečeno – ''ljeto je najgore, niđe jedne kapi...''.

NN: O ratnoj odšteti iz Drugog svjetskog rata zakašnjeloj 58 godina

N: Broj 127676 – ne zaboravlja

PN: U prilog postojanju čekova na ime ratne odštete koji su - nenaplativi

Piše: Željko Vukmirović

LID: Jedan ček sa naznakom za ratnu odštetu iz perioda Drugog svjetskog rata je stigao u Crkvičko polje, Piva, Crna Gora. Zakašnjenje se zaustavilo na broju od 58 godina. Ipak, priča o jednom vremenu i uspomenama koje nijedan ček ne može da podmiri, trajaće nešto duže

Vojina Gašović (Foto Sasha Matic)

Na adresu Vojina Gašovića, danas samo devedesetogodišnjeg starca iz sela Crkvičko polje u Pivi, nedavno je stigao jedan ček.

Svrha isplate - ratna odšteta Drugog svjetskog rata, za deportaciju i ratno zarobljeništvo.

Stiglo je sa zakašnjenjem od ravno 58 godina, plus nešto više od mjesec dana ležarine u pošti Plužine.

- Na vrijeme su ... – sa malo gorčine u glasu i sličnim osmjehom progovara đed Vojin i odmahuje glavom, dok sjedimo u porodičnoj kući Gašovića, u Crkvičkom polju.

Iznos ratne odštete koji je određen za isplatu je dvije i po hiljade eura. No, kako se čini, i na te će pare još malo da se pričeka. Naime, đedu Vojinu je isplaćena samo polovina predviđene sume.

- Valjda su planirali ovu drugu polovinu za sljedećih 58 godina. Ma, pušti, ne šćah to da primim no, đeca vele, zašto da im ostavljamo. I eto... A svi moji ratni drugovi, ljudi iz ovog kraja sa kojima sam podijelio sudbinu u zarobljeništvu, su pomrli. Njihove porodice nijesu dobile ništa.

Lazar, sin Vojinov, koji je sa ocem bio da preuzme ček, kaže da nikakvo objašnjenje nijesu dobili o konačnoj isplati, do jednog parčeta papira na kom piše da pristigli ček glasi na ime ratne odštete i – to je sve.

Doduše, stiče se utisak kako to, ipak, nije sve, i kako se računa i nešto licemerja onih koji su odredili visinu ratne odštete i vrijeme za isplatu.

Ono vrijeme za jednu priču iz Drugog svjetskog rata i uspomene koje nijedan ček ne može da podmiri, počelo je da teče.

- Zarobljen sam nedaleko odavde, u maju 1943. godine. Bio sam rezervni narednik Kraljevske vojske i jedan od 12 ljudi koji su u ovom kraju ostali pod oružjem. Valjda su nas, to jutro, viđeli odnekud dvogledom i preprečili nam put... tek, nijesmo mogli ništa. I poveli su nas u njemački logor, kod jednog oficira, nekog trbonje, koji je samo odmahnuo rukom i otprilike rekao da nas likvidiraju. Tada je naišao jedan drugi oficir, pozdravio onoga i reče mu nešto od čega smo mi razumjeli samo riječ – ''arbajt''. Onda su nas sproveli za Nedajno, pa Žabljak, jednu noć bjesmo u Kraljevo i otuda u logor, u Zemun, na sajmište.

Đed Vojin govori polako, jasno, da ništa ne propusti, priča se kao klupko odmotava, a neke slike i nakon toliko godina traže svoje mjesto i tišinu za pomno slušanje.

- U Zemunu smo se nadčovječanskih muka namučili. Bilo je ljudi, među zarobljenicima, kojima su njemački kerovi kad ih ovi puste, po' guzice izjeli. Meso su im kidali. Tamo smo ostali dva mjeseca i onda su, nas 13- 14 000 zarobljenika, poslali put Austrije. Prošli smo Beč i dobili svoje brojeve. Moj broj je bio 127676.

Na ovom mjestu malo zastajkivanja i jedno đedo Vojinovo mrmljanje tog broja na njemačkom – ''hudred... ''.

- Transportovani smo do grada Anda. Tamo su nas gole skidali. Bješe jedan njemački oficir, sve je prolazio, gledao nas onako odrte u po jednu košuljicu od sve garderobe što smo imali na sebi i vikao ''Aušvic''. E, tada istupi naš čovjek, Vojo Kurtović, imao je čin, bio glavni advokat u Pljevljima, sin ministra koji u ono doba poslije Prvog svjetskog rata nije bio za ujedinjenje i koji je napustio Crnu Goru pošavši za Francusku. Vojo je bio učen čovjek, znavaše jezike i obratio se tom njemačkom oficiru sa zahtjevom da se prema nama odnosi kao prema ratnim vojnim zarobljenicima. Ovaj ga pita koja smo mi to vojska i protiv koga smo se borili. I Vojo mu odgovori, ni pet, ni šest, da smo mi vojnici kralja Petra i da smo se borili i protiv Njemaca i protiv Talijana. Po mojemu, te riječi, da smo mi vojnici i da nas tako tretiraju, su nas i spasile. Izdvojili su nas i poslali u Peleberg. Tamo je bilo... ka' u svaki logor, žica, straža, najteži poslovi. Za sljedeće dvije godine.

A to, koliko su bili dobri radnici, đed Vojin veli da je posebna priča.

- Svašta smo radili. Utovar i istovar ratne opreme. Da ne pričam mnogo ali, što smo đe mogli, nagrdili smo. Pravili smo za njemačku vojsku čak i neke čamce od orahovog drveta. Uvijek bi ih, na kraju, tako rastresli da, ja vjerujem, nijesmo pet zdravih otposlali. A đe god bi neku lampu viđeli, slomili bi je. Samo da ne ode na front. Sabotaže su nam bile sve i svja. Pravili smo i betonske stubove. Sjećam se, jednom, Bajo Popović, eh... što im je činio, našao komad nekog željeza i ubacio u jednu mašinu. Sve je eksplodiralo, i to tako da smo i mi mogli poginut'. Zaista, nijesmo ih šteđeli.

Uz ovu, ne zaboravlja se i jedna druga priča.

- Bio je jedan vojnik, Bernat, Austrijanac. Njemu je njegov otac, koji je bio u Boki za vrijeme Prvog svjetskog rata, pričao kako su Crnogorci dobri ljudi i ovome je sve bilo milo da bude sa nama. Od njega smo slušali sve vijesti sa fronta. Bio nam je veza.

Po završetku rata, đed Vojin priča kako je zarobljenicima stigla ponuda da, ko hoće, može da se vrati u svoju zemlju, a da ostali mogu da idu za Ameriku.

- Mnogi su naši ljudi pošli preko okeana. I od zarobljenih četnika i od partizana. Nijesu htjeli da se vraćaju. Među njima i Vojo Kurtović. Nikad ga više nijesam vidio. Samo se jednom za njega čulo, u kafani kod Ljilje Taušan, đe je i Tito dolazio, da je advokat Kurtović zdravo i dobro i da nas sve po redu pozdravlja.

Od devet ljudi iz Crkvičkog polja, ratnih zarobljenika, u Crnu Goru se nije vratio samo Rade Gašović, zvani Grof, koji se u logoru razbolio i umro.

Ova ratna priča imala je i svoj zapis ali, poslijeratno vrijeme je odredilo sudbinu tih stranica.

- U zarobljeništvu sam vodio dnevnik. Svakog dana. Sa tim dnevnikom sam se i vratio u Crnu Goru. No, kako i ovdje poslije rata nastupiše neka čudna vremena, rekoše mi, bači to Vojine, strijeljaće te. Tako i učinjeh. A poslije 1949. godine, kada smo u Beogradu primili zahvalnice, niko za nas više nije znao. I tako bi sve do 1992. godine kada je Crveni krst pokrenuo taj proces za ratnu odštetu.

I sve do nedavno, do jednog čeka, isplaćenog upola.

Ili se to, možda, samo broji u još ono malo čuda jednog vremena u kojem živimo.

NN: Od Koljenovića, preko Podgorice, do Bronksa

NN: Ili, putanja do jednog ''ševrolet impale'' i još dalje

N: Naš čovjek iz Vestčestera

LID: Sudeći prema ovoj priči, ostvarenje ''američkog sna'' uopšte nije bajka. Pri tome, izgleda, još mora i mnogo da se radi. A i mnogo milja da se pređe. Od kaldrme do bulevara. Ova putanja ide, otprilike, od sela Koljenovići pored Gusinja, preko Podgorice, sve do Njujorka i Bronksa

Riječ ''dijaspora'' prema objašnjenju znači – rasutost. Uz to, slijedi i pojašnjenje koje kaže da ta riječ znači i ''u bratstvima: članovi koji stanuju odvojeno''. I to bi bilo dovoljno jasno za početak priče o jednom čovjeku koji je svoju sudbinu potražio daleko od zemlje u kojoj je rođen i iz koje potiče.

A sudeći prema toj priči, onaj izvikani ''američki san'', uopšte nije bajka. Samo što, izgleda, mora mnogo da se radi.

Vuksan Vuksanaj je, danas, a prema skraćenom objašnjenju, samo poslovni čovjek iz Njujorka.

Ipak, neće biti da je samo to.

O svemu, Vuksan Vuksanaj lično, i to polako, uz kafu. Riječ po riječ.   

''Rođen sam u selu Koljenovići, kod Gusinja. Zapravo, to je mjesto udaljeno 600 metara od centra grada. I tamo sam živio sve do 1958. godine, kada sam došao u ondašnji Titograd. Ovdje sam završio tehničku školu. A onda, danas pokojni Veliša Popović, kada je dobio zahtjev za jednim tehničarem, poslao me u Zavod za urbanizam, gdje sam radio godinu dana. Poslije sam prešao u 'Radoje Dakić', sve do polaska u armiju, 1965. godine. Služio sam u Pljevljima, pa u Kumboru, zapravo u Meljinama, u građevinskom odsjeku, gdje mi je šef bio major Sredanović, jedan zaista divan čovjek. Imao sam puno posla, i sjećam se lijepo da sam snimao sve vojne objekte od Kupara pa do Ulcinja, i kasnije ih pretvarao u crteže. Iz tog vremena rado pamtim i admirala Pavla Kapičića, iz Vojno pomorskog sektora Boke Kotorske, koji me, kako sam prije vremena završio predviđeni posao, nagovarao da ostanem u armiji, da se aktiviram. Ipak, meni se išlo za Podgoricu.''

I to bi bio početak životne priče čovjeka kojem je tek predstojalo pravo iskušenje. ''Stali smo'' kod povratka iz vojske. 

''E, onda sam jedno godinu dana bio na 'materijalno'...ne znaš što je to ? To se tada tako zvalo a u stvari je bio biro rada, s tim što su te plaćali kao nekog sakatog...a primao sam taj novac ali, vjeruj mi, danas bi bio rad da ga vratim jer mi se činilo ko da kradem državu... i to baš ja, koji sam uvijek volio da radim i koji se u vezi svakog posla ni dan danas nisam promjenio...no, što ćeš... sve do jednog dana kada su me pitali da li poznajem grad i onda mi ponudili posao poštara. Eto, pitali su mene da li poznajem ovaj grad ? Pa ja sam, sa Vladom Božovićem trasirao mnoge ovdašnje ulice i puteve... Bilo je to veliko razočarenje i trenutak kada sam odlučio da napustim zemlju.''

Odlučeno, učinjeno.

''Otišao sam najprije za Italiju. Tada je to bila jedina zemlja za koju se mogla dobiti viza. I to na mjesec dana. Samnom su na put krenuli i moja, danas pokojna, majka Marija, sin Pavle koji je tada imao tri godine, brat Kolj, moja supruga Miroslava i snaha Milica. Svi zajedno. Nisam htio da ih ostavljam.''

Na tlo Amerike, u grad Njujork, stupio je posljednjeg dana decembra, 1967. godine.

''Tek tada je slijedilo novo razočarenje. Znao sam da pečalba nije laka. Pri tome, nisam znao niti jednu riječ engleskog. A bilo je...ne teško, nego preteško.''

Na ovom mjestu u svojoj priči Vuksan Vuksanaj malo zastaje. Samo nekoliko trenutaka kasnije i prve sljedeće riječi, dale su mu pravo za to.

''Biranja poslova nema. A tu je i porodica. Nema čak ni dvoumljenja. Moj prvi posao je bio stolarski ali, da pravim mrtvačke sanduke. Baš tako. A vidiš...meni su oca i tri strica ubili...ne crnogorski i ne srpski već albanski komunisti...iako nijesu imali veze ni sa četnicima ni balistima niti partizanima i iako su bili samo obični ljudi, domaćini. Meni je kao djetetu ostalo da pamtim kako majka i strine, noću kad nas djecu stave na spavanje, uzmu po džemper od svojih muževa, sjednu pored ognjišta i tiho jecaju, tužeći. To nikad nijesam zaboravio. A baš zbog te tuge ostalo mi je uvijek da zazirem od mrtvačkih sanduka koji su kod mene evocirali te najtužnije uspomene iz djetinjstva. Čak i onda kad sam sa Vladom trasirao ulicu pored nekadašnjeg Doma JNA i pored pogrebnog i kada sam sve gledao da onoj radnji sa kovčezima okrenem leđa, da to ne gledam, da ne razmišljam o tom svom ranom sjećanju. Ipak, u Njujorku me to sačekalo, i morao sam i to da radim. Izbora nije bilo. Doduše, nekih pet nedjelja ali, sasvim dovoljno da se ne zaboravi. A zapamtiću, eto, da je tada umro i neki čovjek koji je bio težak 670 paunda, znači neđe oko trista kila... i baš meni je zapalo da radim specijalan kovčeg kako bi se on sahranio. No, ja vjerujem da nijedan pošten rad ne može da obruka čovjeka i za tim se i dan danas povodim.''

Nedugo poslije toga, nakon stalne potrage, dobija posao u jednoj kompaniji na održavanju rasvjete.

''Dobro sam radio i dali su mi da vodim jednu grupu radnika. Poslije šest mjeseci sam postao kontrolor i dobio posao u glavnoj njujorškoj kompaniji koja je održavala gradsku rasvjetu. Onda sam upisao i školu, počelo je da se živi bolje.''

Ili, taman toliko da se kupi i prvi američki automobil – ''ševrolet impala''.

Par godina kasnije, poslije dobijanja američke zelene karte, kupuje najprije jedan apartman a onda i objekat kojeg su činili 26 apartmana i četiri prodavnice. Postaje jedan od vodećih ljudi u Njujorku, u poslovanju nekretninama.

Njegova kuća u Vestčesteru, eksluzivnom dijelu grada smještenom nešto dalje od čuvene italijanske četvrti Bronks u kojoj je Vuksan proveo cijeli svoj iseljenički vijek, u jednom trenutku, 2000. godine, postala je interesantna i tadašnjem američkom predsjedniku Bilu Klintonu, koji je poželio da je kupi. Dogovorena posjeta, podigla je pravu medijsku buku. Tek, Bil Klinton i njegova supruga Hilari, postali su gosti porodice Vuksanaj. Tada se dogodio i pravi protokolarni presedan, kada je Hilari prihvatila da, nakon obilaska kuće, popije kafu sa domaćinom i kada se posjeta od deset minuta pretvorila u sjedeljku od dva sata. I to dok su novinari i kamermani njujorških televizija cupkali ispred kuće.

Ili, preciznije, pred vratima – našeg čovjeka iz Bronksa.

NN: O ''obećanju'' vrijednom bratstva, plemena i države

NN: Barjaktareva pogodba uz malu pomoć tri metka 

N: Granica od hiljadu koraka

PN: Jedan neobični dogovor iz 1913. godine prekrojio je našu državnu među

LID: Jedno je sigurno, granice Crne Gore, u dijelu razgraničenja sa

Albanijom, nijesu određene koordinatama i onako kako je to zamislila evropska komisija sprovodeći odluke mirovnih konferencija s kraja 19. i početkom 20. vijeka. Ta granična linija, na istorijskoj mapi Evrope 1913. godine, na terenu je povučena onako kako su to od evropskih predstavnika  tražili ovdašnji starosjedeoci, Nika i Sokol Ujkić, barjaktar i kapetan prve klase, oficiri u vojsci kralja Nikole. I to, bez mnogo priče.

Piše: Željko Vukmirović

Kanjon Cijevne prati uzak priobalni put, asfaltiran tek prije nekih petnaestak godina. Ipak, putovanje je prilično usporeno jer, pogled svakog časa skreće u pravcu te modro zelene rijeke koja traži divljenje samo za sebe.

Uzvodno, tamo u Albaniji, ova rijeka se zove Cemi. U prevodu – ledeno,

studeno. Prema tome, ime Cijevna znači, studenica, baš onako kakvo je i polje koje presjeca, u jedno januarsko jutro, dok sjeverni vjetar tjera tjelo da uzdrhti i podsjeća kako je mnogo ljepše pored dobro naložene peći.

No, do te slične topline i jednog posebnog ovdašnjeg doma djeli nas nešto više od dvadesetak kilometara.

Cijevna Zatrijebačka.

Ovo selo, koje sada čini tek nekoliko kuća, nešto udaljenih jedna od druge, naseljeno je u 19. vijeku. Teritorijalno posljednja kuća ovog priobalja pripada porodici Ujkić, koja se tu doselila iz Zatrijepča, sela Benkaja.

Njeni prvi domaćini, braća Nika i Sokol, bili su oficiri u vojsci kralja Nikole I Petrovića. Prvi je nosio zvanje barjaktara, dok je drugi bio u prvoj generaciji oficira cetinjske Vojne akademije i, kasnije, imao čin kapetana I klase.

U ratovima sa početka 20. vijeka, za svoju službu i vojevanje, zaslužili su i ordenje i medalje. Na imanju pored Cijevne, zasnovali su porodice i proživjeli svoj vijek kao ugledni ljudi. O njima, i danas se priča  uvijek zapodjene nakon samo jednog pogleda na dva reda znamenja, među kojima i Obilića medalja, dva krsta za hrabrost.... sa jedne uokvirene slike na zidu, u kući Nike Ujkića.

Sada, tamo živi još samo njegova snaha Drana. Njeni sinovi, a Nikini unuci, ljudi su sa gradskim adresama, i u ovaj kraj dolaze tek da obiđu majku, možda nešto porade oko vinograda ili, onako, što se veli, oko kuće.

Ipak,  jedno posebno sjećanje što je poodavno rezervisano za nezaborav, upućuje na to kako se vrijeme za priču lako pronađe.

I tako, dok vatra u starom šporetu pucketa a vjetar jedva čuje, priča Tomo Ujkić, jedan od Nikinih unuka.

'' Ovo ti govorim onako kako sam ja čuo i kako su, kasnije, ljudi pričali. Dakle, bilo je to 1913. godine, u vrijeme razgraničenja između Crne Gore i Albanije. Moj đed Nika i njegov brat Sokol su, ka' što znaš, bili crnogorski oficiri. Tek, ovdje je stigla evropska komisija, sastavljena od predstavnika tadašnjih sila, da određuju granice. Nadgledali su ovaj teren i, prema zacrtanim tačkama sa mapa, riješili da odrede graničnu liniju. Stali su tamo dolje, neki 600 metara od naše kuće, tačno na mjesto gdje se uspinje jedan usjek i ide od obale Cijevne prema vrhu brdu, skroz na drugu stranu. Tamo su i postavili jedan graničnik. E, onda su došli Nika i Sokol. Prema priči, komisiji se obratio moj đed Nika. Pitao je prvo, ko je ovdje glavni, i pokazali su mu na jednog Francuza. On mu je prišao i pitao ga, jesu li odlučili, đe će da prođe granica. Francuz mu je, otprilike, nonšalantno odgovorio da će granica biti ucrtana linijom onog usjeka, što je značilo da će naša kuća, prema takvoj podjeli, biti na albanskoj teritoriji.''

Na ovom mjestu Tomo malo zastaje, i dok se pale cigarete, slutnja da je  odluka jednog francuskog predstavnika o krojidbi crnogorsko - albanske granice ostala u domenu puste maštarije, postaje sve jasnija.

''Tada je Nika, koji je za pas nosio kolt, izvadio tri metka i držeći ih u ruci pokazao onom Francuzu. Rekao mu je – ako naša kuća, kao kuća crnogorskih oficira, bude u Albaniji, ja ću potrošiti ova tri metka. Dva na tebe i jedan na sebe.''

O tome, kako je izgledao onaj Francuz a i cijelo to društvo poslije Nikinih riječi, ostaće zauvijek tajna koju su u grob odnijeli i Nika i Sokol a i, danas toliko godina kasnije, svi ti evropski predstavnici, zajedno sa ostalim svjedocima koji su se tada, tamo našli.

Pretpostavlja se da svaka prepirka sa crnogorskim oficirima koji su raspolagali argumentima poput onih koje je ponudio Nika, nije dolazila u obzir. No, malo nadmudrivanja, baš kako se to nije promjenilo ni, evo skoro sto godina kasnije, nije nedostajalo. Očigledno, Francuz je, poslije onakvog ''obećanja'', tražio kakvo takvo poravnanje. Ono je bilo sačinjeno u odobrenju da će granica biti pomjerena ali, samo koliko – onaj drugi, pokazujući na Sokola koji je bio nižeg rasta i, naravno, sitnog hoda, napravi hiljadu koraka.

Nika je, kao čovjek visok skoro dva metra i neko ko je mogao imati prilično dug korak, ignorisao tu prizemnu mješavinu francuske lukavosti i oholosti, svjestan da pogodbe mora biti.

I Sokol je napravio tih hiljadu koraka, razvlačeći svaki kao da je posljednji, a njihova kuća i još stotinjak metara zemlje poslije nje, ostalo je na crnogorskoj teritoriji. Granica je ucrtana, priča završena. Prema tome, danas linija razgraničenja između Crne Gore i Albanije, sa lijeve obale Cijevne ide uzvodno sredinom rijeke sve dok ne mimoiđe kuću Ujkića pa, tek onda prelazi na desnu stranu i produžava uz planinu.

Evropska komisija je pošla svojim putem, Ujkići su ostali na svojoj zemlji, u Crnoj Gori.

''Moj đed je imao više razloga da tako nešto učini. Da su kuća i zemlja, tom podjelom pripale Albaniji, mi bi u vremenu koje je usljedilo bili razdvojeni i od bratstva i od plemena i od države. Tako nešto, vredjelo je onih riječi i onog 'obećanja'.''

Zadnja riječ pripada onome ko i dan danas živi u toj kući.

Drana Ujkić kaže.

''Volim ovu kuću i ovo imanje. Neću da idem odavde. Sinovi su mi u grad, imam đe da pođem ali, neću odavde. Ovu kuću su zaslužili i sačuvali hrabri i odlučni ljudi, da ona ostane u državi, u Crnoj Gori, za koju su se borili. Ja sam bila i u Ameriku, u Njujork i Detroit, ali ... niđe nije ka' u svoju kuću. Ovo ovdje je naše i mi ovdje pripadamo.''

NN: Priča o čovjeku koji je pisao kaubojce, krimiće i ljubiće

N: Kralj petparačkih priča

PN: Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka ''roto romani'', trivijalna literatura, ''X-100'', petparačke priče ili samo ono što se zvalo ''pisani'', bili su najčitanija književna vrsta koju je svijet ikada vidio

Željko Vukmirović

Hamilton Luger, Kris Holding, Marti Star, Bibi Karfin, Vilijam Mark i Ričard Tajl su u istoriji čitateljstva na teritoriji država bivše Jugoslavije bili  pisci čija su se djela prodavala u tiražima od 60 do 90 hiljada primjeraka i, samim tim, bili najkomercijalniji potpisnici jednog literalnog žanra.

A to, što se iza svih tih imena krilo samo jedno, domaće i za nas veoma obično, suština je priče koja slijedi.

Živorad Tasić je autor 170 romana koji su prodati u tiražu od preko osam miliona primjeraka i čovjek koji stoji iza i ispred svih tih imena.

Svaka sumnja u ovaj navod može istog časa da otputuje u ćošak i crkne od muke. Živa istina glasi da su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka ''roto romani'', trivijalna literatura, ''X-100'', petparačke priče ili samo ono što smo zvali ''pisani'', bili najčitanija književna vrsta koju je svijet ikada vidio.

Doduše, u to vrijeme lišeno današnjih medijskih i komunikacijskih povlastica, pomenuto stvaralaštvo je bilo neizostavni dio ovozemaljskih dana koje se, osim čitanja, trošilo i u razmjenama i prepričavanju na mnogim ćoškovima naših ulica.

Roto romani su, poodavno i definitivno, zaslužili svoje mjesto u društvu ikona dvadesetog vijeka.

A Žika, jedan od autora koji su svoj vijek proveli ispisujući riječi za stranice tih priča, i danas uživa u apsolutno anonimnoj sjenci djela koje je obilježilo jedno vrijeme njegovog života. Istini za volju, u danu našeg viđenja, ova priča se dogodila u sjenci suncobrana jednog tivatskog kafea, uz kafu i u vrijeme dok se more samo tiho svjetlucalo pod septembarskim suncem a talasi jedva čujnim šumom stizali do obale.

Rođen je u Sarajevu, 1953.godine, kao dijete oficira kome je garnizonski raspored njegovog oca odredio taj grad za prebivalište u vrijeme do sticanja punoljetstva. Kaže da je dobro i po svemu lijepom zapamtio naselje Grbavica, komšiluk u kom su živjeli Čola, Švabo, Janjuš i ostali, sve one ćevabdžinice i jedan poseban duh multinacionalne sredine za koju i danas vjeruje da je bila bolja i drugačija od bilo koje i bilo kada.

Njegova biografija raspolaže i podacima koji se zavode kao ''jedinac'' i ''selidbe'', te samim tim, uz malu pomoć usamljenosti stigla je i upućenost na čitanje knjiga Žil Verna i Mark Tvena, Dostojevskog i Foknera. Svakako, bilo je mjesta i za stripove koji su se u njegovom slučaju zvali – pravo otkriće. Odluka o životu koji će biti posvjećen pisanju je bilo samo pitanje trenutka. Što se Žike tiče, to je bilo sređeno. Trebalo je još samo preći jedan od puteva koji su vodili do tog ostvarenja. I uslijedio je odlazak u Beograd i studije žurnalistike. A onda i predmeti koje je zvao živom dosadom i za koje smatra da nijesu raspolagali niti slovom od novinarstva. Kao student je izdržao  dvije godine i otišao do redakcije ''Novosti'', da traži posao.

''Uvališe mi da radim sport. Nešto kasnije sam prešao u humorističku redakciju Radio Beograda i tako, jednog lijepog dana, stigao u Novi Sad, u redakciju ''Dnevnik''-a i upoznao gospodina Mitra Miloševića iz Lijeve Rijeke, čovjeka koji je svoj radni vijek proveo pod pseudonimom Frederik Ešton, kao tvorac čuvenog junaka ''roto romana'' – Luna, kralja ponoći. On me i upoznao sa Piroškom Matić, koja je preko dana bila urednik u novinama a uveče, u jednom novosadskom hotelu, pjevala 'evergrinove'. Rekla mi je samo, ljubavni romani idu na 95 strana, krimi na 125 a kaubojski na 105. Piši.''

Kako su honorari bili izuzetno pristojni, Žika najprije odlazi do Američkog kulturnog centra u Beogadu, snabdijeva se faktografskim i geografskim dokumentima i sjeda za svoju pisaću mašinu.

''Već sa prvim romanom sam postao sumnjiv jer, lektor nije imao što da prepravlja. A onda sam i saznao da je najtiražniji pisac, u to vrijeme, bio jedan mašinovođa iz Tuzle, koji je imao sjajne zaplete ali, od padeža ni traga.''

Priča da je brzo uvježbao tehniku pisanja i koliko strana ide na uvod, koliko na razradu i zaključak.

''Staviš lijepo na papir je li ona plava, crna ili brineta, ko je tu visok a ko zdepast, poređaš pozitivce i negativce, kad se pojavljuju a kad ispadaju izbušeni mecima, prostor za objašnjenje, prostor za dramu i...rokaš.''

Priznaje i da je imao par uzora u likovima Džon Vejna iz filma ''Tragači'' i Džejms Stjuarta iz ''Čovjek koji je ubio Liberti Valansa'', zbog kojeg je čak, napisao svoj ''rimejk'' pod naslovom ''Senator i gospođa Džonston''. Naravno, i likovi u tumačenju Klinta Istvuda iz filmova Serđa Leonea bili su idealni orjentiri.

''Nije mi dugo trebalo da se usudim da napišem i krimić. A i bolje su se plaćali. Prvi se zvao 'Pogled kroz paukovu mrežu' i zaslužio hvalospjeve i gomilu pisama od čitalaca. A radio sam i 'ljubiće'. Jednom sam napisao ljubavnu priču o čovjeku bez ruke i ženi koja se liječila od depresija pa me u sred noći zvala urednica 'Dječjih novina', iz Gornjeg Milanovca, sva uplakana, da mi kaže kako je to najljepše što je ikada pročitala. A u stvari, to je bila samo priča o svima nama – nesavršenim.''

Ipak, za ''ljubiće'' kaže da su od njih dosadniji samo erotski romani.

''E, to su priče o gimnastici i pravi davež. Jedino što je interesantno u vezi pisanja erotskih romana je bilo biranje pseudonima. Iz jednog rečnika srpsko-englesko- romskog saznao sam da Romi za ženski polni organ imaju 150 naziva a za muški preko dvjesta. Tako su se, u tom izboru, pojavili pisci Lili Puhomi i Hevina Zarali. Pusti.''

Potkraj devedestih pisao je i ''Nindže'' ali, kaže da se kraj trivijalne literature naslućivao mnogo godina prije toga. Na podsjećanje da se Džon Ford, u svoj vakat,  predstavljao ukratko imenom i prezimenom i za sve što je radio rekao da je samo čovjek koji je snimao vesterne, Žika je završio ovaj razgovor sljedećim riječima:

''Pa, dobro, ako baš hoćeš, evo ... zovem se Živorad Tasić, ja sam pisao petparačke priče.'' 

NN: Istorijska bilješka – ''Montenegrini di Zusse''

NN: U društvu autora knjige ''Cuci – ogledalo predaka''

N: Kameno more, za vazda

LID: Dio stare crnogorske teritorije poznat pod imenom Cuce, prvi put se pominje u dokumentima u doba zetske države pod Crnojevićima. A onda, nešto kasnije, i u mletačkim zapisima s kraja 17.vijeka, kada u svijet odlazi bilješka o stanovnicima tog kraja zvanim "Montenegrini di Zusse". Ipak, čini se da je najljepše ime toj krševitoj i bezvodnoj visoravni dao slikar Petar Lubarda nazvavši je "kameno more"

Željko Vukmirović

O Cucima, dijelu crnogorske države koji se prostire od Boke Kotorske sa jedne, i do Ploče Grahovske i grada Onogošta sa druge strane, riječ po riječ sa Boškom Jovanovićem, autorom knjige "Cuci- ogledalo predaka".

"Ova priča bi trebalo da počne onim starim kazivanjem kada se Bogu, svedržitelju tvorcu, na ovom mjestu odriješila i prosula vreća puna kamenja. Tu su nastali i Cuci, skloni ratovanju i hajdukovanju, sa jedinom privilegijom da im komšije i soiljebnici bjehu Bokelji, koji su za to vrijeme bili veoma obrazovani i civilizovani ljudi."

Boško tvrdi da saznanje o tadašnjem načinu života Cuca govori u prilog njihovog bavljenja stočarstvom i zemljoradnjom, te stalnom trgovinom sa Bokeljima.

"Taj višak svojih proizvoda oni su nosili na plećima, spuštajući se niz strme kotorske, risanske i orahovačke strane. O putevima nema zapisa no, samo priče o uzanim stazama između litica, jama i provalija. Sve do kotorske rive ili risanskog pazara. Tamo su meso koje su donosili mijenjali za odjeću, obuću, porcelansko posuđe, ribu, alkoholna pića. I, vjerovatno, ugledali se na Bokelje, oponašali njihov način života i ophođenja."

Kaže da je u Cucima sve do pred Drugi Svjetski rat bilo oko tri i po hiljade stanovnika. Tu negdje, u ovoj priči, stiže i lagani prim sjete i odanosti zavičaju.

"Moje selo se zove Dobra Gora, a taj do đe je naša porodična kuća Prijeko Počivalo. Znaš, gradski čovjek svoje uspomene vezuje za asfalt, automobile, trotoare, kafiće, za buku, viku, ciku, na sve ono što zovemo gradskom vrevom. I vjerujem da već sada ima mnogo onih koji ne znaju što duši znače neke obične seoske stvari i ponešto iz tog seljačkog života. Mnogo je u današnje vrijeme onih koji nijesu stigli da zavole miris livada ili istražuju neke mračne pećine, niti bacaju kamenje u jame bezdanje. U njihovom sjećanju nema jauka vuka na kijametu ili...evo, reci sam, jesi li ikad pio vode s kamenica ili u škrokala hvatao jarebice kamenjarke ? To je ono što pripada samo životu na selu. Danas u Cucima živi, možda, tristotinjak starijih ljudi i žena. I sve ih je manje. Malo je veza između predaka i potomaka. Vjerujem na štetu ovih drugih."

Još malo sjećanja.

"Pamtim dobro jednu sliku iz djetinjstva, svog đeda Miloša i, pored ognjišta, grupu njegovih vrsnika obučenih u crnogorska odijela, bijele kose, brkova i obrva. Čini mi se, satima su sjeđeli, pušili iz simsija, nataknutim na duge ćibuke, i redom pričali. Niko se nikom nije upetljavao u riječ."

Slijedi i ponešto o selima Bata i Trešnjevo za koje Boško vjeruje da je jedno od najljepših sela, u kom su živjele porodice Krivokapića, potomaka plemenitih ljudi i serdara.

"Jednom je, jedan perjanik kralja Nikole, riješen da se ženi, došao u Cuce i, ajde u kafani 'oće čoek da časti, pa, pita ljude uz malo lukavstvo, koja je to prva kuća u Cuce. Odgovor na to pitanje inicirao je malo uzdržanosti ali, i nešto lukavije objašnjenje. Rečeno mu je da je, ako krene od Cetinja prva kuća jednog Pejovića, a ako krene od Boke, prva kuća jednog Krivokapića. Iz pravca Nikšića naići će na prvu kuću jednog Roganovića a ako pristigne od Grahova stići će do prve kuće jednog Manojlovića. Naravno, ovaj odgovor je podrazumjevao samo one prve kuće na koje putnik naiđe."  

Boško ne krije svoju privrženost Crnoj Gori i smatra da su neke naše istorijske činjenice zbog političkog profiterstva i šovinističkih frustracija i danas osporavane.

"Vazda je bilo tih priča i teza koje su se provlačile samo u cilju posrbljavanja Crne Gore. Svojatanje naše istorije je omiljeno gradivo srpskih šovinista. Fala im što nas zovu njihovom Spartom ali, možemo lako i bez toga. Evo ti još jedna naša, crnogorska priča koju nećeš nać' u knjigama. Nekoliko godina poslije bitke na Carevu Lazu 1709. godine, dakle, 1712. godine stiže turski vojskovođa Ćuprelić i za osvetu, udara na Crnu Goru daleko većim snagama no ikada. Vladika Danilo odstupajući, dolazi u Cuce, u sela Lipovac i Obod. Do cara u Stambolu putuje glas da Crne Gore više nema, da je sva izgorela i da nije ostalo niđe ništa. Ipak, vladika Danilo šalje svoj glas u pravcu ruskog dvora sa riječima da Crna Gora nije okupirana i da se on nalazi na slobodnoj teritoriji. U toj depeši se i navode imena sela u Cucima. Ta je poruka pošla u svijet. I tako su i Cuci za jedno vrijeme bili centar Crne Gore, ili njen bastion, kako ti je volja.

Toliko, samo da se zna. Za vazda. "