Cetinju - Voljenom gradu

Vijenac-Grade slobode crnogorske,
predvodnice vojevanja za čast i Pravo Crne Gore,
sojsko pleme ljudi i narodâ !
Feniks-Grade, moje i naše Cetinje,
primi poruke Ljubavi naše i Odanosti trajne,
ruku Podrške naše i glas Oplemenjene Nade!

Zatočenici smo Tvojeg sna i jave,
zatočnici Tvojega Svevremena!
Stostruko vezani za zavičajne grane!
Daleko od Tebe, zbratimljeni smo s Tobom!
Grade iznad Velje vode,
Putijeru nad kojim se zaklinju Crnogorci,
u Tebi se mrijeste snovi o sveljudskom liku Slobode!
Oni koji su Te odavno branili i čuvali
olovna slova su u fišeke pretapali
i bez imalo kajanja
oštrim jataganima ispisivali
istoriju Tvojega trajanja,
vjerni idealima slobode,
voðeni smjelim srcima i čeličnom voljom.
Primorski i gorski neimari
nijesu oko tebe bedeme zidali:
katunskim kršem su Te bogovi opasali,
od istrebljenja te spašavali
i oko Tebe vječito oro igrali -
dok Lovćen vjekovima brižnim pogledom
Vrtijeljku nadvisuje
i zračne i mračne dane u narodno pamćenje upisuje.
Nebu si, istorijski Grade-Nade,
vazda bio blizu
i kad Te u beskrajnom nizu
munje s nebeskih litica užare i umne Ti crte lica ozare.

Za sve Ti hvala, tvrdi i opori Melem-Grade!
Za prvi poklon našim ðečinjim očima:
Duboko plavo Nebo što Crnoj Gori daruje sunčane dane
i strme Ti planine Mjesecom obasjane,
dolje Morem a gore majskom rosom umivene
- kao da su jamužom prelivene!
Vidimo ta naša tvdra osunčana brda
kako kao citadele neke mitske storije
izranjaju iz modrog gibanja Pacifika, zorno i sve zornije,
i hvataju se s nama rukama po bulevarima i skverovima
sunčane Kalifornije.
Evo i Svetoga Crnojeviæ Ivana i njegovih umješnih ruku
ðe usred pustog Cetinjskog polja za prvo prenoæiste prostiru struku i kamen-temeljac za NOVI GRAD polažu,
dok Lovćen i Vrtijeljka drže budnu stražu.
U podlovćenskim padinama sniježne su bukove grane
kao smjerne monahinje u zimski šal umotane,
kao da su u Cetinjski manastir na molitvu krenule.
I vazda kad bi se u katedralama po svijetu orgulje čule,
učini nam se da zvono sa cetinjske Tablje
odlijeze uvalama Ðinovog brda i uz Zagrablje.

I kad je najteze bilo svijetlila je Tvoja vječna zublja.
I kad su Ti zlotvori dušu u čvorove vezali
i kad su Ti tijelo čengelama stezali;
i kad su Te izrodi za milost i tuðinsku ljubav
kršima i kletvama gaðali
i kad se sve oburdavalo do dna, a dna nije bilo
- svijetlila je i tada Tvoja tama!
No ni tu ne stadosmo,
bez novih pregnuća i nade ne ostadosmo,
već i kroz ambise kretali smo se DALJE
da se bar sjutrašnji dan uljudi i pripitomi.
Takvi smo bili i kad je pjesma sebe proklinjala
kletvom od koje se hrtenica lomi.
Vele da si tada, moj Ovjenčani Grade,
znao da se pritajiš kao u podzemnoj pešteri plamen,
kao blavor što na pripeci kroz drače zamigolji,
spreman da zmiju ubije i skrije se pod kamen.
Naučiše Te iskušenja da otrpiš i vrijeme razroko
puno čemera, zlih slutnji i bdjenja.
Od kamena koji ne odaje tajnu učio si se i stpljenju i ćutanju.
A More što se umiljato oko nogu Lovcena privija
dostavljalo Ti je i tajne i javne poruke Svijeta.
I kad je trebalo da urlikneš, da se tvoj pokliè čuje,
da se na zlotvora kidiše,
da se poniženje sa Tvojega temelja spere
svi se Tvoji odani branitelji okupiše, okrijepiše,
zakleše i zakumiše:
Mi smo tvoji a ti naš, Dični grade, i ničiji više!

I evo, vjerni tvoji sinovi, uzdanice tvoje
bolje Ti dane doniješe
i osunčana jata nade u zagrljaj Ti namamiše!
Probudi se Lovcenska vila u najljepšoj majskoj zori.
Opet ce, Vijenac-Grade, svetinjama Tvojim
hodočasnici da se poklone.
Opet ce namjernici sa svih strana svijeta,
uz miris i šumor cetinjskih lipa,
slušati čuveno Ivanovo Zvono
kako u slobodi zvoni.
Negdašnje ambasade zasjace novim sjajem
i bogatice Tvoje današnje i buduce sve bolje dane.
Feniks-Grade, naše moralno utvrðenje,
himna i zastave ponosno Ti slave novo roðenje.
Vazda se ponosimo Tobom, uz pjesmu o majskoj zori
Voljeni i Dični Grade,
KANDILO SI ŠTO U SRCU NAM GORI !