Kobne 1915. godine, 24. decembra po starom kalendaru, odnosno 6. januara 1916.  po novom, na Badnji dan kada je crnogorski narod vodio sudbonosnu borbu protiv Austro-ugarske -  u Medovskom zalivu tragicno je izgubilo zivote oko 350 crnogorskih iseljenika   - ratnih dobrovoljaca. Bili su, preko opunomoæenih izaslanika crnogorske vlade Jovana Matanovica i Sava Djuraskovica, pozvani da u ime pradjedovskog amaneta  ispune svoj zavjet za slobodu. Okupljeni u Vankuveru položili su zakletvu pred polazak u otadžbinu: “Zaklinjem se sinovskom ljubavlju svoga roda, zaklinjem se slovenskom krvlju svoga oca i plemenitim mlijekom majke svoje, zaklinjem se patnickim pepelom nasih predaka, svetim prahom rodjene grude, zaklinjem se velikim suncem slobode - da cu stajati junacki neustrasivo, rame uz rame, bok uz bok hrabre crnogorske i srbijanske vojske u svetoj borbi za oslobodjenje do posljednjeg daha, do zadnje kapi krvi. Tako mi pomogao veliki Bog Pravde, Istine i Slobode”. 

Prvi dobrovoljci su sredinom avgusta, na dva kanadska broda i pod zastitom saveznicke flote stigli u Solun, a zatim preko Skoplja i Mitrovice u Crnu Goru. Druga grupa dobrovoljaca, sa kojom je putovala i jedna misija Crvenog krsta, okupila se u Vankuveru, gdje su im engleski oficiri i vlasti priredili svecani docek. Na putu zeljeznicom za Istocnu obalu Kanade na mnogim stanicama okupljeni narod je klicao  saveznicima i Crnoj Gori. Kad su stigli u Halifaks, odakle ce nastavili brodom za Evropu, ponavljale su se iste ovacije i pocasti. Vec su bili formirani bataljon, cete i vodovi. Dok su bili u vojnom logoru, nad kojim se gordo vila crnogorska zastava, dobrovoljci su izvodili vojne vježbe i ubrzano se uèili ratnim vještinama.  I ako nijesu imali uniforme zivjeli su vojnickim zivotom, noseci na ruci malu nacionalnu zastavu na kojoj je pisalo:  “U boj za narod svoj!”

Tacan broj putnika i posade na brodu nije bio poznat. Raèuna se da je dobrovoljaca bilo  oko pet stotina. Poslije 25 dana plovidbe dobrovoljci su stigliu Napulj, a dva dana kasnije u Brindizi, odakle su na istoimenom brodu, noæu uoci Badnjeg dana, otputovali za Medovu. Na brodu su bili i tovari hrane i sanitetskog materijala. Pratili su ih cetiri italijanska torpiljera. Plovili su u mraku i u najvecoj tisini, da se ne odaju  neprijatelju.
Kad se brod nasao u Medovskom zalivu na oko 500 metara od obale, na kojoj je tog maglovitog jutra bilo oko sto hiljada pripadnika “polomljene srbijanske i crnogorske vojske” brod je naisao, kako se pretpostavlja, na minu i poslije jake detonacije odmah poceo da tone. Mina je eksplodirala kad je vec bio dat znak za pripremu iskrcavanja, pa je vecina dobrovoljaca sisla u potpalublje da prihvati prtljag.Uzalud je brodska sirena pozivala u pomoc. Nikoga nije bilo u blizini Pomoc je stigla suvise kasno i nije bila dovoljna. Po iskazima prezivjelih prizor je bio strasan. Nesudjeni ratnici bili su prepusteni morskim talasima. Na vrhu katarke potonulog broda, koji je malim dijelom stajao iznad vode, kao roj pcela bila se uhvatila grupica brodolomnika. Oni koji su se domogli kopna, goli, bosi i promrzli, samo su se ogrtali praznim vrecama za brasno.  Stiskali su se oko malo vatre od gomilice uglja i okretali da se suse i ugriju. Spasle su se  svega sto sezdeset i cetiri osobe. Mnogi su tesko napustali Medovu; ostajali su još dan-dva na mjestu nesreæe, lutali obalom izgubljeni i slomljeni, ocekujuci da im talasi izbace srodnike kako biše ih sahranili. 

Kralj Nikola je tada boravio svoje posljednje dane u Crnoj Gori. Kada se na Krusevcu oprastao sa narodom prezivjelibrodolomci su mu došli u posjetu. Susret je bio potresan. Kralj je zaridao pokrivši lice rukama. Pored Crnogoraca, koji su cinili vecinu, meðu dobrovoljcima je bilo Srba, Hrvata i Slovenaca, a barjak je u tom dobrovoljackom bataljonu nosio Rus. Kralj Nikola ga je odlikovao Obilica medaljom. Bili su to dani pred poraz Crne Gore u Prvom svjetskom ratu. Iznurenoj i prepolovljenoj crnogorskoj vojsci, koja je uz velike zrtve i legendarni heroizam omogucila odstupnicu porazenih srpskih trupa prema Albaniji, vise nijesu mogli pomoci nikakvi dobrovoljci. To, naravno, ni malo ne umanjije velicinu njihovog patriotizma, niti divljenje za njihove dostojne zrtve. U opstoj nevolji, posjeta preživjelih iz Medove davala je jos tuzniji ton. Badnji dan uvijen u crninu! Sigurno najzalosniji u crnogorskoj istoriji.Tri dana poslije brodoloma, kada je pored mjesta nesreæe prosao kralj Nikola, napustajuci za uvijek Crnu Goru, na morskoj površini su se jos mogli vidjeti komadi odjece i prtljaga nesrecnih dobrovoljaca.

Poslije vise od dvije decenije 1939. godine, na trgu pred Vlaskom crkvom na Cetinju, podignut je poginulim dobrovoljcima pod Medovom spomenik “Lovcenska vila”, djelo vajara Rista Stijovica. U desnoj ruci, u osvetnickom zamahu, vitka i elegantna ženska figura drzi visoko i pobjedonosno mac, a lijevom prinosi lovorov vijenac zrtvama. Tako je, poslije vise od dvije decenije, djelo rodoljuba i medovskih mucenika dobilo vidno priznanje.

Inicijativu za podizanje spomenika pokrenuli su crnogorski iseljenici u Americi 22. septembra 1930. godine. Tada je Milos Radunovic, brat jednog od utopljenih dobrovoljaca,objavio u“Amerikanskom srbobranu” clanak pod naslovom “Dug zahvalnosti”.  U njemu se, izmedju ostalog, kaze: “Njihova zla kob je veoma bolna i dirljiva. Iz daleke Amerike pohitali su u sveti rat. No, ne bi im sudjeno da se dograbe puske i upere je u neprijatelja. Gusarski i podmukao napad poslao ih je u smrt u morskim dubinama. Kako im je sudbina bila nemilosrdna u posljednjem casu, pripremivsi im groznu smrt, tako ih, izgleda, goni i poslije njihove smrti. Skoro su zaboravljeni. Drzim da je to grijeh koji treba da ispravimo cim prije. Medju nama koji smo jos u Americi imaju ti poginuli heroji dosta brace, rodjaka, prijatelja i poznanika. Oni ne smiju da zaborave zrtve ove tragedije. Treba da se dogovore i pokrenu akciju da se toj nasoj izginuloj braci cim prije podigne spomenik.Cineci ovaj predlog, smatram da je to jedan nas opsti sveti dug sjenima poginulih dobrovoljaca”.

Njegova ideja je svesrdno prihvacena i odmah, sljedece godine u Sakramentu, u Kaliforniji, osnovano “Bratsko dobrovoljacko udruzenje sirom Amerike i Kanade za podizanje spomenika na Cetinju potopljenim kod San Djovani di Medua 1915.” Lokalni odbori formirani su po svim vecim gradovima. Na Cetinju je ban Zetske banovine Andrija Stanisic formirao “Banovinski odbor za podizanje spomenika potopljenim dobrovoljcima pod Medovom”, na celu sa predsjednikom Petrom Martinovicem, generalom u penziji. Èlanovi su bili mnoge istaknute licnosti onoga vremena. Profesor Savo Vukmanovic je 1939. godine publikovao na Cetinju brosuru “Spomenica” u kojoj je iznio detalje u vezi sa pomenutim poduhvatom, kao i spisak imena potopljenih i spasenih dobrovoljaca, prema izvjestajima dobivenim iz Amerike. Objavio je u njoj i dvije pjesme kralja Nikole:  “Kolo crnogorskih Amerikanaca” i “Bol Crnogoraca u Americi”, kao i spisak novcanih priloga za spomenik. “Njima je vjecno uho i srce bilo otvoreno za sudbinu svoga kraja. Glas domovine oni su u sebi osjetili jace od svega, koji ih je gonio da svoje zivote poloze za ono tlo koje ih je rodilo” pise, izmedju ostalog, profesor Vukmanovic.

Mi, danasnji crnogorski iseljenici po Americi i Kanadi, pitamo se ko su i kakvi bili ti naši ljudi spremni na tolike žrtve? Zar i oni nijesu imali kuæe, poslove, ženu, djecu, svoje bližnje, kao sto ih mi danas imamo? Zar i oni nijesu imali planove za buduænost i radosti življenja kao sto ih i mi imamo?  Sve su ostavili zbog toga da biše se stavili u službu Crne Gore, u službu njenog postojanja i odbranu njene slobode i dostojanstva! Zar i mi ne osjecamo potrebu i obavezu da se danas, kad Crna Gora prolazi kroz najkritiènije trenutke svoje istorije, stavimo u njenu sluzbu? Ne da je branimo puskama, veæ dignemo glas razuma i ljudskosti, i sve uradimo da naša domovina ponovo postane ono sto je bila: slobodna, suverena i dostojanstvena drzava.

Sjecanje na crnogorske dobrovoljce iz 1915. godine trebalo bi da nas ispuni osjecanjem duga i zahvalnosti. Udruzenje Crnogoraca Amerike, sa centrom u San Francisku, nekoliko puta je u novije vrijeme polagalo na spomenik “Lovæenska vila” vijenac pijeteta sjenima medovskih stradalnika. To nas je podsjeæalo i opominjalo na  neophodnost gajenja trajnih duhovnih veza sa Crnom Gorom i njenim vrijednostima. Ove je godine nase Udruzenje imalo ideju, koju je predocilo mjerodavnim ministarstvima Crne Gore, da se, povodom devedeset godina od medovske katastrofe, poðe u Albaniju i polozi u more vijenac na mjestu nesrece. Željeli smo da tom prilikom mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve, njegovo visokopreosveštenstvo Mihailo, odrzi opijelo stradalnicima. To bi bila prva ovakva posjeta naših iseljenika mjestu medovske katastrofe. Izgubiti u jednom danu toliki broj dobrovoljaca za jednu malu zemlju  ima isto znaèenje kao kad bi  Amerika za isto vrijeme izgubila nekoliko stotina hiljada vojnika. Radi se o istom postotku. Na zalost, ova nasa ideja nije naisla na razumijevanje. Ostaje nam da se, uz poznate stihove Milutina Bojica  iz pjesme “Plava grobnica”, prisjecamo nasih “prometeja nade, apostola jada”. 
 

Blazo Sredanovic 
Predsjednik Udruzenja Crnogoraca Amerike
San Francisko 25 novembra,2005. godine