Previous Letters:
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Uvazeni citaoci i saradnici Montenet-a,
Drago mi je da je saopstenje IPG OBALA u vezi sudbine njihovog dokumentarnog filma "Rat za Mir," pobudilo paznu gospodina Sredanovica. U potpunosti se slazem sa njegovim ocjenama. Ovom prilikom bih zelio da, jos jednom, naglasim samo neke od elemenata iz objavljenog saopstenja.
Zeljeli to da priznamo ili ne, cinjenica opsade Dubrovnika ostace kao mrlja na crnogorskoj savjesti. Suocavanje sa samima sobom, kada je u pitanju Dubrovnik, jeste individualna stvar. Ipak, zelio bih da iznova naglasim slijedece cinjenice.
Imajuci u vidu okolnosti u kojima se odvijala citava ratna situacija na nasem prostoru, ucesce gradjana Crne Gore u Dubrovackoj Operaciji treba da bude shvaceno i kao odgovor patriota na poziv njihovog politickog i vojnog rukovodstva. Najveci broj crnogorskih gradjana se odazvao ovom pozivu uz svu iskrenost koju partiotizam sobom nosi, i uz uvjerenje da njihovo politicko i vojno rukovodstvo ne zeli da ih iskoristi za sebicne ciljeve, ocrni im obraz, i mnoge od njih posalje pod zemlju. Naravno, kao i u svakoj slicnoj situaciji, i ova takozvana Dubrovacka epizoda, imala je svoje dobre i lose momke. Ono sto je od vitalne vaznosti za proces postepenog i mucnog (ali neophodnog) suocavanja sa prosloscu jeste jasno diferenciranje izmedju onih koji su pocinili zlocine, i onih koji su to odbili da urade.
Dakle, potrebno je definisati odgovornost, odnosno, krivicu, a potom je individualizovati. Ovaj proces se mora odvijati na dva, medusobno zavisna, nivoa.
Jedan nivo jeste politicka i vojna odgovornost elita. Napad na Dubrovnik nije bio neizbjezna i nesretna epizoda haoticnog rata u kojem se bivsa Jugoslavija raspala. Nakon trinaest godina od ovog sukoba, ocigledno je da Crna Gora nije bila naivna nevjesta velikosrpskog nacionalizma i Slobodana Milosevica, makar kada je Dubrovnik u pitanju. Postojao je plan, i o tome se mora javno govoriti, kako bi se odmjerila politicka i vojna odgovornost stratega i planera Dubrovacke Operacije. Cinjenica je da se agresija na Konavle i Dubrovnik ne bi desila da crnogorski politicari i komandanti tadasnje JNA nijesu uporno uvjeravali gradjane Crne Gore da im prijeti smrtna opasnost s druge strane Debelog Brijega. U ovom poslu, oni su imali bezrezervnu podrsku dnevnog lista "Pobjeda," i crnogorske drzavne televizije (TVCG).
Drugi nivo jeste utvrdjivanje individualne odgovornosti za zlocine pocinjene u Konavlima i Dubrovackoj Regiji. Nije svako ko je tada obukao uniformu JNA ucestvovao u paljenju, pljacki i ubijanju, niti su se svi ucesnici Dubrovacke Operacije smjenjivali na strazarskim mjestima, i kao batinasi ratnih zarobljenika u logoru u Zelenici.Stanovnici Konavala i Dubrovacke Regije, po imenu znaju ko ime je palio i pljackao kuce, otimao automobile, novac i vrijednosti, i ko ih je mucio u zatvoru. Siguran sam da gradjani Crne Gore takodje znaju mnoga od tih imena. Tadasnja uloga crnogorskih medija u Dubrovackoj Operaciji je ilustrovana sa toliko dokumenata, da je danas tesko ne znati gdje su i sta rade nekadasnji medijski ratni huskaci i reporteri sa linije "fronta".
Crnogorska javnost mora da zahtijeva od svojih elita jasno odredjivanje prema ovim pitanjima. Posipanje pepelom i pravdanje nedostatkom informacija u vrijeme napada na Konavle i Dubrovnik, ne moze biti uzeto kao oprost politickih i vojnih grijehova iz proslosti. Razlozi za to su mnogobronji. Osnovni razlog je sto ovakva opravdanja ne odgovaraju istini. Crnogorska javnost, takodje, mora da zahtijeva od vladajuce elite da se otvori pravni proces utvrdjivanja individualne krivice za pocinjene zlocine, i da se gradjanima Dubrovacke Reegije pruzi mogucnost da ostvare kompenzaciju kroz crnogorsko sudstvo. Ovakvim djelovanjem, vladajuca elita u Crnoj Gori bi pokazala istinsku spremnost za suocavanje sa demonima proslosti.
Istinsko pomirenje sa komsijama zasniva se na spoznavanju i priznavanju sopstvenih pogreska i zabluda. Prepoznati ranije ucinjene greske jeste prvi korak ka pomirenju. Ma koliko bio bolan, taj iskorak u istinu moramo uciniti sami. Tek potom cemo steci moralno pravo da procjenjujemo akcije drugih.
Dr. Srdja Pavlovic
