Americki Crnogorci su za Srbe izdajnici 

Beba Marušic 
Gost našeg programa je Blazo Sredanovic, predsjednik Udruzenja crnogorskih iseljenika u San Francisku, koji vec pola vijeka zivi i bavi se uspješnim biznisom u Sjedinjenim Drzavama. 

SREDANOVIC: Nikad nijesam planirao da dodjem u Ameriku. Sasvim slucajno sam sreo moju buducu suprugu u autobusu u Podgorici. Ona je imala Fulbrightovu stipendiju u Evropi i interesovale su je freske i folklor na Balkanu. Putovala je preko ljeta i tada sam je ja sreo. Putovali smo zajedno od Podgorice do Skoplja. Onda je ona nastavila za Bugarsku,  a ja sam joj slucajno ostavio moju adresu i kada se vratila u Pariz, pocela je prepiska. Doznao sam da ide na intenzivni kurs našeg jezika na slavistici, na Sorboni i pocela je da mi piše ponešto i na našem jeziku. I da skratim pricu, mi smo se poslije godinu dana vjencali, i to u Podgorici, što je za ono vrijeme – 1962. godine – bilo veoma neobicno. Onda smo otišli za Pariz na jedno dva mjeseca, a poslije je ona bila asistent u Kanu u Normandiji, u Centru za engleski jezik i bili smo tamo godinu dana. Ona je meni rekla: „Hajde bar da odemo na godinu dana u San Francisko, tamo su moji roditelji“. Ja sam pristao da odemo na godinu dana, što je trebala da bude kao posjeta. I evo cetrdeset i jednu godinu sam još u posjeti na neki nacin. Umjesto da ostanemo godinu dana, ja sam sa mojim vrlo skromnim znanjem engleskog jezika – ustvari sam znao svega dvjesta rijeci tada – poslije devet dana dobio posao, mada ne u struci. Po profesiji sam elektroinzenjer, ali nisam mogao da radim u struci zbog jezika i onda sam poceo kao crtac. Brzo sam napredovao i zainteresovao se za struku. I tako smo, umjesto godinu dana, ostali tri i po godine i onda smo se vratili u Evropu, gdje smo bili godinu dana, i ponovo smo se vratili natrag. Rodila su mi se dva sina i postao sam americki drzavljanin.

RSE: Vi ste inace na celu Udruzenja Crnogoraca. Moji prijatelji kazu, kad sam se raspitivala o vama, da vas zovu „crnogorska majka“. Koliko zapravo vaše Udruzenje okuplja Crnogoraca i što su vaše osnovne okupacije odnosno aktivnosti?

SREDANOVIC: Što se tice ovoga „crnogorska majka“, ja cetrdeset i jednu godinu zivim ovdje blizu Stanford univerziteta i docekivao sam i ispracao, i prije nego što smo imali organizaciju, stipendiste, naše ljude koji su dolazili ovdje, svi su imali moju adresu. To je meni prije svega bilo kao jedno osvjezenje, htio sam da budem informisan, jer nisam zelio da dolazim u svoju zemlju, a da o njoj nista neznam. Što se tice organizacije, ona je osnovana 1994. godine. To je bila jedna mala grupa. Kao što znate, onda je bio taj uzas na Balkanu i mi smo riješili da nije dovoljno da samo gledamo u televizor, da cupamo kosu i da jadikujemo, nego da nešto konkretno uradimo. Cilj je bio da ta organizacija upozna ljude ovdje u Americi koji nijesu imali prakticno pojma šta se dešava. Naš je cilj bio da upoznamo iseljenike sa stvarnim stanjem. Poceli smo da dobavljamo „Monitor“, „Liberal“, sve što nam je moglo doci do ruku, video kasete sa badnjih veceri i sa tih raznih okupljanja i to smo umnozavali i slali iseljenicima. Kad se pojavio Internet, onda je bilo daleko lakše, jer smo u pocetku dobijali samo „Monitor“, i to smo cekali tri-cetiri nedelje da nam dode; to je bio jedini nacin kako da dodemo do istine iz Crne Gore. Clanstvo se širilo, u kompjuteru danas imamo upisane stotine clanova, medutim kad bih gledao kako se placa clanarina i tako dalje, radi se o daleko manjem broju. Neko plati jednu godinu, onda se odseli i tako dalje, ali uglavnom ta aktivnost se odrzava, mada u zadnje vrijeme, zbog svega što se u Crnoj Gori dešava, to se ranije ili kasnije i ovdje reflektuje, ta raslojavanja, te zadevice i podjele. 

RSE: Kako se odnosi u zemlji, sada govorim o Srbiji i Crnoj Gori, konkretno odrazavaju na dijasporu? Kakva je vaša saradnja i odnosi sa udruzenjima Srba?

SREDANOVIC: Mi prakticno nemamo nikakvog kontakta sa srpskim udruzenjima, jer ovdje u Americi se to još više manifestuje nego tamo u Srbiji i Crnoj Gori. Oni nas gledaju kao neku vrstu izdajnika, mi smo za njih neka vrsta ljudi koje treba apriori diskvalifikovati. Tako da mi nemamo nikakve zvanicne veze sa srpskim udruzenjima.

RSE: Vaš pogled na Crnu Goru iz Sjedinjenih Drzava danas što se tice ekonomskih prilika. Da li biste vi kao uspješan biznismen, kako sam se informisala, ulagali u Crnu Goru? 

SREDANOVIC: Tu postoje dva aspekta. Jedan onako sentimentalni aspekt, a drugi racionalni. Ja imam kucu tamo, baš lijepu kucu, i tu sam dosta ulozio. A što se tice nekog veceg biznisa, ja licno, s obzirom da imam 72 godine, gledam da što manje radim. Medutim, ima ljudi koji bi htjeli. Mada i tu postoji neka vrsta ocekivanja. Ceka se na referendum, nesredjena je situacija. Ljudi koji zive u jednoj pragmaticnoj sredini kao što je ova, zele recimo da znaju koji bi sud u slucaju spora bio nadlezan, koji je proces za to i tako dalje. To još nije sasvim sredjeno u Crnoj Gori. Medutim, koliko ja znam, ipak se pojavljuju tu i tamo ljudi koji se interesuju i zeljeli bi da investiraju u Crnu Goru. I vjerujem da ce se to daleko više pokazati onog momenta kada se bude riješilo drzavno pitanje, koje se evo vec dugo povlaci i nadamo se da se tom maratonu blizi kraj.

RSE: Kako biste vi sada iz San Franciska procentualno prognozirali ishod referenduma za nezavisnost Crne Gore?

SREDANOVIC: Ja mislim da bi vecina bila za, narocito ako se to pripremi na jednoj širokoj osnovi, da se ukljuce sve zainteresovane strane, ne samo da to bude po nekoj partijskoj liniji. Ja vjerujem da bi tu 55, mozda do 60 posto bilo za, dakle poslije jedne dobre pripreme.

RSE: Pedeset je godina otkako ste bili prvak u šahu u Crnoj Gori. 

SREDANOVIC: Ja sam 1954. godine postao prvak Crne Gore u šahu, u Pljevljima, a uz to sam još i vodio tu organizaciju i pisao o šahu. Kad sam došao u Ameriku, igrao sam ovdje prvih nekoliko godina vrlo aktivno, imao sam dobre uspjehe, recimo na Otvorenom prvenstvu Amerike u Las Vegasu – od 140 igraca, zauzeo sam trece, cetvrto i peto mjesto, bio sam cak i ispred nekih americkih velemajstora. U Americi, gdje je velika konkurencija, šah trazi citavu licnost, medutim kad sam poceo da se ozbiljno bavim strukom, jedno vrijeme sam bio potpuno batalio šah, ali mi je ostao kao ljubav kojoj se stalno vracam. Pored toga, šah kao internacionalno sredstvo komuniciranja mi je pomogao da sretnem svuda po svijetu gdje sam putovao interesantne ljude, koje bez šaha nikada ne bih sreo, a koji su mi ostali u dragom sjecanju. Sada se vracam šahu, pišem o šahu i pratim ga, jer je na neki nacin za mene šah pomalo kao poezija, koja pomaze da covjek umanji tu društvenu i licnu usamljenost koju mi svi osjecamo.

RSE: Kako mislite da ce Crnogorci glasati na predstojecim izborima u Sjedinjenim Drzavama? 

SREDANOVIC: To je vrlo teško reci. Ja sam uvijek glasao za demokrate i ovoga puta cu glasati. Vjerujem, ovako cisto po intuiciji, da je vecina crnogorskih iseljenika naklonjena demokratskom predsjedniku. Sad, mozda je to i dosta zbog toga što je Clinton bio predsjednik u onom periodu kad je Amerika dosta pomogla Crnoj Gori i on ima jedan veoma dobar imidz ovdje medu crnogorskim iseljenicima.
 

Blazo Sredanovic