PRINC MILO PETROVIC OD CRNE GORE  (Princ Milo of Montenegro)

Milo Petrovic-Njegos je direktni potomak Rada Petrovica, brata vladike Danila, rodonacelnika posljednje crnogorske dinastije. Rodjen je na Njegusima  3.oktobra 1889. od oca Djura i majke Stane-Cane. Kralj Nikola je poklanjao veliku paznju svojim rodjacima, pa je mladog Mila kad mu je bilo nepunih 13 godina poslao na skolovanje u Rusiju u cuvenu Vojnu akademiju u Petrogradu u kojem su ucili  studenti iz najuticanijih vlastelinskih porodica. Njegove starije rodjake, princeze Stana i Milica, udate za visoke careve rodjake, starale su se o jos nepunoljetnom princu i sistematski ga uvodile u visoko  drustvo Petrograda i Rusije, kojem su one vec uveliko pripadale.

Mladi princ se veoma brzo prilagodjavao novoj sredini, ucio strane jezike i  sticao bogata zivotna iskustva, ali mu je uvijek bila na umu priprema za poziv oficira crnogorske vojske. Vratio se poslije sedam godina svojoj Crnoj Gori za kojom je mnogo ceznuo da bi prihvatio svoje vojnicke obaveze, kao i prisustvovao krunisanju kralja Nikole i proglasenju Crne Gore kraljevinom 1910. godine. Svoja vojnicka znanja i sposobnosti primijenio  je u Prvom svjetskom ratu u Lovcenskoj diviziji da bi iz rata izašao kao njen komandant.
Burni i tragicni dogadjaji Crne Gore u tom periodu brzo su se smjenjivali. Kralj Nikola je napustio zemlju i predao vojnu komandu srpskim generalima.  Veoma poznati istorijski dogadjaji koji su slijedili pokazali su kolika je to bila greska starog kralja i najveca tragedija i ponizenje crnogorskog naroda. Milo je morao da bjezi iz Crne Gore.

Dok je americki predsjednik Vilson propovijedao svoje moralne principe o zastiti malih nacija, Klemanso i Poenkare nijesu dozvoljavali povratak crnogorskoj vladi u domovinu, a kralja jedne male drzave saveznice drzali su prakticno u kucnom pritvoru! Razne delegacije i komisije slate su da ispitaju stanje u Crnoj Gori, a sve u cilju bacanja prasine u oci i obmanjivanja javnosti  dok  srpska vojska, potpomognuta francuskom i njenim generalima, ne okupira i potcini Crnu Goru.

Kao vojniku Milu je bilo jasno da zauzimanje svih strateskih pozicija od strane francuske i srpske vojske nije uopste bilo potrebno, ako su oni tu samo zbog odrzavanja reda, dok se kralj i vlada ne vrate, kao i dio crnogorske vojske koja se  nalazila u internaciji u Austriji. Znao je da je oruzani otpor jedino rjesenje.
Na naredbu Generala Venela, komandanta saveznickih snaga kojom je trazeno da  sukobi moraju hitno prestati i svi pobunjenici se odmah vratiti kucama, a put Cetinje - Kotor biti otvoren i siguran za prolaz hrane, uz prijetnju ostrim kaznama za prekrsioce, Milo mu je odgovorio: Ti nijesi pozvan ovdje da nam komandujes sta da radimo u svojoj zemlji, vec idi u Francusku i tamo komanduj kome hoces, a nas ostavi da zavodimo red u nasoj kuci.

Medju mnogim delegacijama koje su odlazile u Crnu Goru da ispitaju "njen slucaj" bio je i americki vojni obavestajac major Charles Wellington Furlong, licni sekretar predsjednika Vilsona i clan americke delegacije na Pariskoj konferenciji. Antropolog, istrazivac, pisac i profesor, boravio je od 6. februara do 2. marta 1919. godine u Crnoj Gori i podnio Konferenciji u Parizu izvjestaj od  27 zakljucaka, kao i licno pismo Radojice Nikcevica upuceno predsjedniku Vilsonu. Konstatovao je da je Srbija jos prije potpisivanja primirja imala jasan plan unistenja Crne Gore, sto se poklapalo sa nacionalnim interesima Francuske na Balkanu.

Legalna misija saveznika, pise Furlong, bila je odrzavanje reda i sprovodjenje uslova primirja, prije svega ublazavanjem konfliktnih situacija a ne njihovim raspirivanjem. “Moja obaveza je bila da zastupam principe zbog kojih je Amerika usla u rat, sto demagozi i izvjesni tipovi rijetko razumiju i nikada ne tolerisu, vec probleme cesto reduciraju na cisto pitanje licnosti kako bi se principi potpuno zamaglili”. Furlong kaze da je cesto sam sebi postavljao pitanja: “Zasto su Srbi svojoj braci najgori neprijatelji, jer je druga invazija Srbije na Crnu Goru bila gora od invazije Austrije, a primirje gore od rata?”. Zaista je bilo tesko vidjeti potrebu za boravkom u Crnoj Gori i jednog saveznickog vojnika, sem razumljivo crnogorskih, poslije evakuacije Austrije. Kad je doslo primirje, piše pored ostalog Furlong, Crnogorci kod kuce, kao i demobilisani vojnici, iako iznenadjeni okupacijom srpske vojske, sto su tesko mogli razumjeti,  docekali su Srbe kao bracu. Mnogi su se ipak pitali zasto je francuski general poslat u Crnu Goru i zasto ove strane trupe zauzimaju  strateske polozaje u njihovoj zemlji. Sumnja nije dugo trajala kad su vidjeli da Srbija dovodi pojacanje da bi plijen sto bolje osigurala. Tada su crnogorski patriote otisli u planine, svoju prirodnu tvrdjavu, postali, kako kaze Furlong, ustanici i krvavi konflikt je otpoceo.

“U  knjizi " Izgubljeno kraljevstvo" koju pripremam, nastavlja Furlong,   namjera mi je da opisem Montenegro, sestostoljetnu naciju, nasu saveznicu, koja je sve izgubila  a koja je od nas ocekivala spasenje i u americku zastavu i Vilsonov portret gledala  kao u ikonu. Smatram da ce moje svjedocenje kao ocevica biti dokumenat o najtragicnijoj sudbini jednog naroda i istini sa kojom svijet treba da se upozna, ocijeni odluke Mirovne konferencije, Sporazum u Versaju i Ligu naroda. Prilika da kao jedini americki vojni posmatrac budem u Crnoj Gori i neposredno dozivim tamosnja zbivanja za mene je bila jedinstvena zivotna sansa. Moje  biljeske, dosije o dogadjajima koje sam pratio, fotografije koje sam licno pravio, susreti, kontakti, intervjui i sjecanja cine da raspolazem opseznim izvorom informacija o dogadjajima u Crnoj Gori”.

“Tradicija i duznost, kaze dalje Furlong u sacuvanom rukopisu svojih nedovršenih  memoara, ne dozvoljavaju vojniku mnogo emocija. No, ja nijesam mogao zamisliti takvo podlo izdajstvo nacije i nasilje nad narodom, jos vise tragicno zbog njegove sustinske plemenitosti i dostojanstva, a da ne ponesem nesto od  nesrece i tuge toga naroda u svojoj dusi. Osjetio sam ozlojedjenost i gadjenje prema zaslijepljenim i bezosjecajnim politicarima u Parizu, koji sebi dozvoljavaju da u internacionalnoj " trampi i trgovini konjima" uniste jedan starodrevni i ponosni narod. Ali vrhunski razlog  mojoj nagomilanoj srdzbi bio je fakat da je Crna Gora bila nasa mala saveznica”!

Dalje u neobjavljenim memoarima, koji se cuvaju u Huverovoj instituciji na Stanford univerzitetu, Furlong navodi utiske americkog majora Skanlanda, komandira americkog bataljona u Crnoj Gori: “Francuski General Venel komandir saveznickih trupa, dao je nalog da francuske trupe udju u Cetinje i vratio se u Kotor, a srpskom generalu Milutinovicu prepustio komandu i kontrolu”. Major Skanland, komandir americkog bataljona zajedno sa kapetanom Sautvortom htio je da se licno srete sa vodjama Bozicnjeg ustanka.  Preko  diskretnih veza uspostavljen je kontakt, jer su Srbi  kontrolisali put Cetinje - Kotor. Nekoliko ustanika se tajno prikralo mjestu sastanka.
"Ovamo, gospodo"- vlasnik kuce se obracao ustanicima u mraku, upucujuci ih u sobu  sa nekoliko kandila koja su osvjetljavala prostor. Vlasnikovo postovanje ovih ljudi sugerisalo je Skanlandu da ima posla sa osobama od respekta, suprotno onome sto je cuo u Cetinju o njima od ljudi Andrije Radovica, u sta se ubrzo uvjerio. Kad se vlasnik malog hotela povukao i Scanland se predstavio, jedan od prisutnih Crnogoraca je odgovorio: "Princ Milo of Montenegro"
Kandila su blago pucketala. Meka svjetlost treperavog plamena cas je krila cas pokazivala impozantnu figuru nesto visu od Skanlandovih sest stopa. Isticalo se njegovo visoko celo, prav kao isklesan nos iznad kratkih povijenih brkova, cetvrtasta odlucna brada i zaobljene jagodice. Ukupan izraz je pokazivao  iscrpljenost od neuhranjenosti i tenzija nedavne bitke.

"Dosao sam da vas savjetujem kao prijatelj i saveznik Crne Gore, i kao  predstavnik Amerike, koja zastupa pravdu", poceo je razgovor major Skanland.
Princ Milo mu je detaljno iznio vec istoriji poznat slijed dogadjaja i, po majorovom svjedocenju zakljucio: “Kao sto vidite, gospodine, nama je ostao samo jedan izbor - bitka za slobodu. Mi smo se okupili i rijesili da pocnemo borbu protiv ovakve nepravde i to na Badnje vece". Odsjaj u njegovim ocima, kaze Skanland, bio je celicni. "General Venel je, produzio je princ Milo,  zahtijevao da polozimo oruzje i da se predamo Srbima. Ja sam mu poslao odgovor koji je vama poznat. Kako se mi mozemo predati onima koje smo godinama branili? Kako Francuska, kao saveznica Crne Gore  moze cak i sugerisati tako nesto. Uostalom, zasto Francuska ima generala u nasoj zemlji? Citava Crna Gora je okupirana francuskim i srpskim trupama. One nemilosrdno maltretiraju narod koji nas pomaze i podmicuju stanovnistvo kako bi Crna Gora postala dio Srbije i francuski vazal na Balkanu”. Zatim se, kako podvlaci Skanland, nervozno stiskajući pesnice Milo unio u lice Amerikancu:
"Kazite mi iskreno, mon komandant, sto nam vi savjetujete da cinimo?”
Skanland je ramisljao neko vrijeme, a onda polako odgovorio: "Ja zaista zalim sto nijesam u poziciji da vam pomognem, jer kao sto vidite ja sam sa svojim odredom pod komandom francuskog generala". "Onda mi kazite otvoreno - insistirao je Milo - ima li uopste nade da ce saveznici ispuniti svoje obecanje prema mojoj otadzbini?”
Majoru je bilo neugodno takvo pitanje, a jos mu je teze bilo na njega odgovoriti.
Dugo je oklijevao: "Razmotrite pazljivo sta cu vam kazati. Ne vjerujte obecanjima bez obzira od koga dolaze. Osim toga, savjetujem vama i vasim saborcima da sto prije pronadjete sigurni prolaz, kako god znate i umijete, jer ako ostanete ovdje cak i do sjutra, to bi mogli platiti svojim zivotima, jer ste opkoljeni".

Pred zoru Milo ce se zauvijek oprostiti od svog rodnog sela i svoje domovine.
Italijanska kraljica Jelena starala se da u Kotorskoj luci uvjek bude neki italijanski brod kako bi  prihvatio one koji su silom okolnosti napustali domovinu njenih predaka.

Iz Italije su princ Milo i njegov veliki prijatelj i saborac major Marko Popovic otisli u Meksiko, gdje je revolucija bila u punom jeku, a zatim 1924. godine u Kinu. Svuda gdje je princ Milo putovao trazio je podrsku uticajnih ljudi i pomoc za Crnu Goru, ali su ove zemlje imale svoje probleme, nemire i revolucije u nastajanju da bise mislili o jednoj sicusnoj zemlji beskrajno od njih geografski udaljenoj. U Sangaju, internacionalnoj koloniji biznismena i diplomata, gdje nije bilo nikakvih ogranicenja za medjunarodni biznis, princ Milo je radio kao bankarski cinovnik, sto mu je omogucilo da se poveze sa engleskim poslovnim krugovima. Preko italijanskog vojnog atasea, koji je obozavao italijansku kraljicu crnogorskog porijekla, uspostavio je mnoge licne i poslovne veze.  Posao ga je vodio do Pekinga, Tiandzina i ostalih gradova Kine. Upoznao je Valis  Spencer, zenu  americkog mornarickog kapetana, ciji je brak bio u velikoj krizi. Za njih dvoje tih dana, mada na razlicit nacin, ovo su bila srecna vremena, kojih ce  se kasnije sjecati kao na mirni interlud u njihovim zivotima izlozenim stalnoj probi.  Milova je osnovna egzistencija bila nesigurna i dobrim dijelom obesmisljena. Princ bez domovine, bez familije, usamljen u zivotnom pejsazu koji je mirisao na revolucije koje ga se nijesu ticale. Vraca se u Evropu 1925. godine, neko vrijeme boravi na jezeru Komo, gdje su se privremeno nalazili kralj Emanuelo III i kraljica Jelena, jer je Musolini proglasio sebe za diktatora.


Nešto kasnije Milo odlazi u London gdje nastavlja da se bavi bankarskim poslom. U Londonu je postajao Crnogorski drustveni klub koji mu je ponudio platformu za širenje i propagandu ideja i poruka za slobodnu Crnu Goru. Klub je organizovao u Kraljevskoj akademiji umjetnosti na Pikadiliju izlozbu fresaka iz Crne Gore, kao i radova crnogorskog vajara Janka Brajovica, koji je samo zbog toga sto je javno isticao da je crnogorski patriota bio tri godine u srpskom zatvoru odakle je uspio da pobjegne.  Na toj izlozbi princ Milo je bio pocasni gost.
"Meni se neobicno svidjaju ikone vase zemlje. One su divne. Mora da je i vasa zemlja divna"? Ovim rijecima, koje po kazivanju svoje majke navodi Milova cerka princeza Milena, obratila se Milu jedna mlada zena.
"Hvala na ljubaznim rijecima. Mislim da isto tako kao vi misli i pola miliona mojih zemljaka"- odgovorio je Milo i upitao je da li je Engleskinja.
"Da, ali zadnjih 14 godina zivim u Americi"- odgovorila je Helena Smith.
"Nadam se da cete mi pruziti priliku prije nego se vratite u Ameriku da   provedemo zajedno jedno popodne uz caj"- nastavio je Milo."To bi mene veoma obradovalo"-odgovorila je ona.

Tri mjeseca kasnije, Milo je zajedno sa Helenom Smith dosao u Kaliforniju. Vjencali su se 3. septembra 1927, a godinu kasnije rodila im se kcer Milena kojoj su dali ime po posljednjoj crnogorskoj kraljici.

 Situacija medju crnogorskim emigrantima u Americi  tih godina je bila dosta konfuzna. Raniji iseljenici iz Crne Gore, skoncentrisani uglavnom u Hezeltonu, Bjut u Montani, Kaliforniji, Nevadi i Aljasci, dolazili su najcešce iz Boke, Pastrovica i Hercegovine. Mnogi su se u zvanicnoj dokumentaciji deklarisali kao Austrijanci, jer nije bilo kvote za ulazak u Ameriku iz Crne Gore. Imali su dobar smisao za biznis i trgovinu, ali bili neskolovani, dobar dio potpuno nepismen, pa o svojoj pripadnosti i identitetu nijesu mnogo znali. Mnoge to nije ni interesovalo. Na  pitanje koje ti je otac nacionalnosti odgovarali biše   "slavonik", pa su i mjesavinu jezika kojom su govorili zvali "slavonijen."
Pocetkom dvadesetog vijeka sve se vise odomacuje i preovladava naziv Srbi i srpski, jer su Srbi forsirali sokolska kao i dobrotvorna drustva, primamljiva zbog zdrastvenog osiguranja, makar i oskudnog, koje se na drugi nacin nije moglo dobiti. Osnivaju se brojna "bratska srpska drustva"i "srpsko-jadranska udruzenja", a gase Ilirski, a posebno crnogorski nazivi. Poslije nestanka crnogorske drzave ponovo se pojavljuju crnogorska udruzenja kao "Zeta" u Oklandu, "Durmitor" u Cikagu," Crnogorsko literarno drustvo" u Bjutu, a u Detroitu cak "Crnogorci do smrti"! Neka od tih udruzenja stvorena su za jednokratnu upotrebu i aktivno nijesu radili gotovo nista, kao uostalom sto je slucaj sa nekima i danas. Iza nekih slicnih društava krila se srpska propaganda, jer su ih, bez obzira na crnogorske geografske i druge odrednice, kontrolisali srpski agenti.

Jedina svijetla tacka, pored Nezavisne crnogorske pravoslavne crkve u Detrojtu, koju je predvodio arhimandrit Nikodim Janjusevic, bilo je Udruzenje Crnogoraca u San Francisku na cijem je celu bio Nikola Petanovic. Odrastao i obrazovan u Americi bio je jedan  od rijetkih crnogorskih intelektualaca medju iseljenicima tog perioda, profesor i poeta sa ozbiljnijim literarnim ambicijama, dobar poznavalac crnogorske istorije i tradicije. Juna, 1927. Petanovic pokrece publikaciju na engleskom jeziku "Crnogorsko ogledalo" u zelji da uspostavi neophodne kontakte i nadje podrsku za svoje ideje medju narodima sa engleskog govornog podrucja. Vatreno je zastupao samostalnost  Crne Gore. Prevodio je Njegosa i Kralja Nikolu, kao i narodne deseterce i imao pjesnicki nadimak Naiad. Saradjivao je sa Internacionalnim komitetom za crnogorsku nezavisnost u Njujorku na celu kojeg je bio Luidji Kriskuolo posljednji opunomoceni konzul Crne Gore u Americi. Dopisivao se sa princom Milom koji mu javlja iz Kine: “Veoma me obradovala tvoja ideja da pokrenes publikaciju na engleskom. Ja znam da je to veoma tezak posao i zadatak, posebno ako se moras osloniti na nase ljude, koji su spremni da rade bilo kakve teske poslove, i da drze patriotske tirade, ali kad se od njih trazi da ucestvuju i pomognu materijalno u naporima za nas zajednicki cilj za to nemaju razumjevanja. Sto god budes radio savjetujem ti nemoj angazovati postojece organizacije, vec radi nezavisno i osloni se na pojedince”. Major Marko Popovic mu pise: “Crnogorci koji zive po raznim gradovima Evrope raduju se sto su braca na Pacifiku udarili novi temelj borbi za slobodu i nezavisnost Crne Gore pridruzujuci se kolu slobodnih Crnogoraca”.
Petanovic je ubjedjivao Amerikance da je za Crnogorce Vladika Danilo isto sto i za njih Dzordz Vasington. Savjetovao je iseljenike: “Ucite engleski, jer ako te razumiju kad pricas, mozda ce ti nesto i pomoci”. Dobro je poznavao  crnogorski mentalitet: "Neki su Crnogorci spremni da vjeruju bilo sta, a  kad ih konfrotiras sa cinjenicama, onda se ljute i spremni su da dignu veliku galamu misleci da ce na taj nacin odagnati cinjenice”! Pratio je pomno svjetsku stampu i pojedine citate publikovao u svojem casopisu: “Grad Pariz je ugravirao na spomeniku podignutom Alfredu de Miseu: "Nista nas ne pravi tako velikim kao velika tuga". Boljeg natpisa koji bi pogodio sadasnje stanje Crne Gore nema”.
Novina Le Courier de Metz, od 12. jula 1919. donosi poruku Francuzima:
“O nacijo koja stupaš naprijed uz zvuke Marseljeze, vi heroji velicanstvenih  dana slave i trijumfa prava nad silom, zar ne cujete da se iz daljine, izmedju vasih glasnih i odusevljenih pobjednickih klicanja, i zajedno sa njima mijesaju leleci  zrtvovane Crne Gore!”

Milo je u Kaliforniji napisao i publikovao brosuru "Zatiranje Crne Gore" i " Nezavisnost malih naroda". Drzao je konferencije za stampu, publikovao  razne proglase, izjave i apele koji su objavljivani u vodecoj stampi Amerike i Evrope. Uputio je i pismo svim clanovima Lige naroda u kojem se zalozio za nezavisnost Crne Gore. No, Francuska, kao najuticajniji clan Lige naroda radila je sve da bi zataskala i prigusila bilo kakvu slicnu inicijativu.
Predsjednik Stanford univerziteta David Djordan, prijatelj Crne Gore, odrzao je  zajedno sa Milom nekoliko predavanja o  tretmanu Crne Gore poslije Prvog svjetskog rata.

Bilo je još pojedinaca koji su shvatali nezasluzeno tragičan polozaj Crne Gore,  ali je njihov glas bio usamljen. Milu je bilo drago sto je bar neko bio njegov istomisljenik. Smatrao je da ipak moze vise uraditi za Crnu Goru u Evropi. Ameriku je tih godina razarala ekonomska depresija i socijalni nemiri i svako je bio opsjednut problemima licne egzistencije. Tog ljeta, 1930. godine oprostio se od svoje zene i kcerke planirajuci da i one dodju u Evropu kad za to bude prilika. Taj plan se nikad nije ostvario. Dolazak Hitlera na vlast, pa zatim nemiri i rat u Evropi sve su poremetili. Poslije deset godina odvojenog zivota doslo je do razvoda.

Nikola Petanovic je jos za kratko vrijeme nastavio sa izdavanjem casopisa. Broj pretplatnika koje je okupio nije bio dovoljan da bi se publikacija odrzala, jer je on bio i urednik i glavni finansijer, sto je iscrplo njegova sredstva.  Casopis se ugasio i prestao sa izlazenjem krajem 1927, da bi se ponovo pojavio 20. marta 1931. sa obnovljenim zadatkom: borba za samostalnu Crnu Goru. Teska bolest urednika i pisca razlog su da se "Ogledalo" ponovo ugasi. Primjerci svih 13 brojeva casopisa nalaze se u Huverovoj instituciji na Stanford univerzitetu.
Kad je maja mjeseca 1994. godine, osnovano Udruzenje Crnogoraca Amerike  u San Francisku, koje ove godine slavi desetogodisnjicu svog postojanja, smatrali smo da se na izvjesan nacin ukljucujemo u kontinuitet i nastavljamo napore ljudi nekad okupljenih oko “Ogledala” iako je izmedju nas period od osam decenija. Usvojili smo isti naziv Udruzenja i  pokrenuli na Internetu prvi sajt na engleskom jeziku o Crnoj Gori.

  Gdje god se nalazio Milo je uvijek vodio strasnu borbu za povratak crnogorske drzavnosti, duboko uvjeren da ce nepravda nanesena crnogorskom narodu jednom biti ispravljena. Nikada nije govorio o restauraciji monarhije, vec o slobodnoj i nezavisnoj Crnoj Gori u kojoj ce sam narod  odluciti kakvu formu vladavine zeli. Pise engleskom istoricaru sa univerziteta u Oksvordu R.B. Movatu. Tekst toga pisma na najbolji nacin ilustruje Milov karakter:

“Gospodine,
Paragraf na strani 63 iz vase knjige " Istorija evropske diplomatije, 1914-1925" pobudio je moju paznju. Od pocetka do kraja taj paragraf je cista laz, koju ste napisali, ili namjerno da biste zaveli i obmanuli, ili iz neznanja i apsolutnim nedostatkom interesa o istini. Crna Gora nije igrala "dvosmislenu ulogu" u ratu, kako navodite. Ona je usla u rat bez oklijevanja na poziv Srbije za pomoc,  cak ne cekajuci da vidi sto ce vece nacije odluciti. Crnogorsku vojsku ostareli kralj Nikola je povjerio  komandi srpskih oficira da bi osigurao najbolji nacin kooperacije u zajednickoj  borbi.  Nasa vojska je bila pod kompletnom komandom  srpskog generala Petra Pesica, koji je jedini bio odgovoran za predaju Kuka na Lovcenu i u svim drugim slucajevima.

Ja vas sada pitam: Dali ste vi bili na Lovcenu u toku dogadjaja o kojima pisete?
Autor ovog pisma jeste i zeli da vas informise da je samo 700 crnogorskih vojnika bilo u ovoj tvrdjavi (Kuk), a protiv njih je bila armija od 25.000 Austrijanaca. Cak im je i tada trebalo tri dana i dvije noci da savladaju branioce sto je po vama bilo "iznenadjujuce lako". Potrazite slican slucaj u saveznickoj armiji i pitajte generala Pesica, ako zelite, zasto nije poslao pojacanje i pomoc braniocima.

Tvrdite " Crnogorska vojska se mogla evakuisati, ali je kralj Nikola zadrzao". Da li znate da je Pesic upotrebio crnogorsku vojsku da pokrije otstupanje srpske armije i uspori napredovanje Austrije. Za to vrijeme austrijska flota stigla je na rijeku Bojanu blizu Skadra cime je Crnogorcima izlaz bio zatvoren.
Kralj Nikola se licno jedva izvukao, a sto se tice Petra Pesica - ON JE NESTAO! Ovaj “hrabri” general je pobjegao iz Podgorice bez zbogom u ponoc 5. januara 1916. Kasnije je priznao i objavio saopstenje da je sve to napravio namjerno da bi osigurao zarobljavanje crnogorske vojske od Austrije, sto bi vodilo laksem osvajanju Crne Gore od njenog zahvalnog prijatelja i susjeda Srbije.
Crnogorci obicno imaju visoko misljenje o Englezima kao ljudima koji vole cestitost, pravdu i ferplej. Zlobna laz, tada smo mislili lezi ispod engleskog dostojanstva.

Zahtijevam od vas neodlozno odgovor na sljedeca pitanja:

1.      Da li ste bili u Crnoj Gori u ovom periodu o kojem tako besmisleno trabunjate?

2.      Ko vas je snadbio ovako neistinitim informacijama?
3.      Kakvo odlikovanje ste vi ili vas izvor informacija primili od Srbije?
4.      Da li cete preduzeti nesto u sljedecem pisanju da popravite vase pogresne zakljucke, ili cete, uz to sto ste lazov, postati jos i kukavica?

Vas u istini!
 Milo of Montenegro
P.S.Ovo pismo bice objavljeno u "Crnogorskom Ogledalu" od kojeg cete dobiti primjerak.

Furlong se po završetku Prvog svjetskog rata i Mirovne konferencije u Parizu vratio svojem pozivu antropologa  istarazivaca. Boravio je u ekspedicijama  u Boliviji i Centralnoj Africi.
 Sa Milom je ponovo uspostavio vezu 2. jula 1935. godine. Piše mu:
“Moj dragi prince, Milo” 
Primio sam tvoju posiljku sa brosurama " Izdaja Crne Gore" i "Nezavisnost malih naroda" u kojima sam nasao odgovor na vecinu pitanja koja sam od tebe trazio. Za mene je jos od posebnog interesa da saznam sto se desilo sa  Andrijom Radovicem. Negdje ranije pojavila se vijest u americkoj stampi  da je na njega pokusan atentat kad je prelazio preko Bukovice. Mene zaista zanima  da li je jos ziv i gdje je, kakav mu je sada status? Ja bih isto tako zelio da znam da li jos ima lojalnih pristalica Crne Gore u planinama koji nastavljaju otpor. Mozes li mi poslati vise detalja o  tvojoj geneologiji, posebno o rodbinskoj vezi sa kraljem Nikolom. Meni je major Skanlend poslao kopiju razgovora sa tobom u malom hotelu u Njegusima, kad ste se vas dvojica sreli, sto se apsolutno poklapa sa ovim sto si mi ti poslao.

Mozes li me uputiti na nekog fotografa koji bi imao dobru fotografiju kralja Nikole. Ja imam jednu, ali samo glava i ramena koju mi je licno dalo njegovo velicanstvo, ali bih volio da imam citavu figuru. Takodje bih volio da imam tvoju fotografiju slicnu onoj koja se pojavila u "Sandej Dispac" decembra 1932. Smatrao bih velikom privilegijom kad bih mogao da imam licni razgovor sa tobom o mnogim stvarima, ali distanca to ne dozvoljava. Medjutim, postoji mogucnost da dodjem u Englesku. Bice mi cast ako se budemo sreli.
Iskreno se nadam da ce se obnoviti nezavisnost Crne Gore. Kao prijatelj tvoje zemlje bicu neobicno srecan ako makar i jedna moja rijec bude od pomoci da se to ostvari”. 
Uz najbolje zelje, sa respektom,
 iskreno tvoj
Carls Furlong


Evo Milovog odgovora:
“ Dragi moj pukovnice,
Saljem ti odgovore na sva tvoja pitanja kao i kratku biografiju mojeg cijenjenog prijatelja Marka Zekova Popovica i njegovu fotografiju da uneses u tvoju knjigu.
Ako bi dosao u Englesku, kao sto ocekujes, bio bih veoma zadovoljan da te vidim i razgovaram s tobom
Veoma iskreno tvoj
Milo of Montenegro

U sljedecem pismu Furlong navodi nekoliko novih pitanja:
Znas li sto se desilo sa onim cuvenim brijestom pred dvorom na Cetinju, pod kojim je kralj Nikola izricao pravdu? Da li je posjecen i pod kojim okolnostima?
Isto tako cuo sam da su Austrijanci odnijeli posmrtne ostatke Vladike Danila. Da li je to tacno, pod kojim se okolnostima to desilo i gdje su sada? Ja bih htio da to, a mozda i nesto jos sto bi ti  sugerisao unesem u moju knjigu”.

Nije poznato zbog cega Furlong nikad nije obvjavio svoje memoare. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ponovo je bio vojni obavjestajac na Srednjem istoku.
Umro je u dubokoj starosti 1967. u 93-oj godini.

Milo je napustio London u toku rata, za vrijeme bombardovanja i otisao da zivi u Irskoj, u Dablinu gdje je kupio veliku kucu i imao poslovni prostor. Bavio se kolekcionarstvom i preprodajom umjetnickih slika, srebrnog posudja, zlatnika, kristala i porcelana. Kasnije se preselio u jedno malo mjesto na krsevitoj obali Irske. Zivio je sam sa dva psa u potpunoj izolaciji. Nije vidio mnogo mjesta za sebe u svim tim poslijeratnim zbivanjima. Negdje ranije je pisao: Od onoga kobnoga dana kada sam se ukrcao na italijanski brod ja nijesam nogom krocio na zemlju mojeg naroda. Niti ja to zelim uciniti dok se narodi konacno ne probudi i pravda ostvari. Dok sile evropske ne usvoje vapaj moje izdane otadzbine i ucine da Srbija otpusti uzdu koju je tako izdajnicki i podlo uhvatila.

Njegova kcer Milena redovno ga je posjecivala. Umro je 22. novembra 1978. godine. Otisao je posljednji ratnik iz dinastije Petrovica koji je svoju domovinu branio puskom (ognjem?) i perom. Sahranjen je u gradu Limeriku pred katedralom Svete Marije.

Proveo je citav zivot u izgnanstvu aktivno se boreci na okupljanju crnogorske emigracije i kao moralan covjek nikad nije stupao u kontakt sa Srbima. Cuvao je  urnu majora Marka Popovica, alajbarjaktara i bivseg komandira kraljeve garde, sa kojim je cesto zajedno putovao po svijetu i dijelio sudbinu izgnanstva.

Njegova kcer Milena Thompson objavila je knjigu" Moj otac princ". Mada vec u godinama i slabog zdravlja veoma se interesuje za sudbinu Crne Gore i aktivno pomaze Udruzenje Crnogoraca Amerike. Nedavno je poklonila Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi svu imovinu u Crnoj Gori koju joj je otac ostavio u nasljedje. Drzavnom sekretaru Amerike Kolinu Pauelu poslala je primjerak svoje knjige, moleci ga da procita bar peto poglavlje u kojem se govori o izdaji Crne Gore i masakru crnogorskog stanovnistva od  strane srpske vojske.

Veliki umjetnicki portret svog oca kojeg je radio londonski slikar John Williams Schofield 1931. godine princeza Milena je poklonila Muzeju Kralja Nikole. Portret  je ovih dana stigao na Cetinje. U propratnom pismu muzeju kaze: “Moj otac je konacno posao u svoju domovinu. Njegov portret da, ali kad ce i da li ce i njegovi zemni ostaci mozda je vrijeme da se zapitaju oni koji su za to nadlezni”.

Blazo Sredanovic
San Francisko