U Pobjedi od 30.08.2003. objavili ste razgovor sa arheologom Predragom Malbasom, autorom knjige “Dva crnogorska manastira”. Dnevnik VIJESTI je prenio drugi dio te studije u feljtonu CETINJSKI MANASTIR NA CIPURU. U broju 13 od 02.09.2003, Predrag Malbasa pise: “Istrazivanjima nekropole 1986. godine, pronadjeni su u naosu Crkve posmrtni ostaci Ivana Crnojevica, smjesteni u manjem kovcegu luksuzne izrade.” Ova Malbasina tvrdnja ne moze se uzeti za tacnu. Njegovu studiju je objavilo Drustvo arheologa Crne Gore. Reklo bi se da je gospodin Malbasa zajedno sa pomenutim Drustvom pokusao da manipulise sa kostima koje vjerovatno nijesu Ivana Crnojevica. Da to nijesu Ivanove kosti moze se vidjeti iz vise navoda iz djela “Cernagorija v jeja proslom i nastojascem” poznatog arheologa i istoricara Pavla Rovinskog gdje govori o sklanjanju Ivanbegovih kostiju 1692. g. ispred Turaka. Od 1888. g. do 1915. g. Rovinski je u Petrogradu objavio nekoliko tomova pomenute studije. Prilazem skan iz toma II, dio 4., st. 129. objavljenog u S. Peterburgu 1909. g.
 

 Rovinski kaze da “pri tome postoji misljenje, da su crnogorski monasi, vidjeci zlodobni kraj, iznijeli iz manastira sve, sto je bilo vrijedno, a takodje i ostatke u njemu sahranjenoga Ivanbega i negdje sakrili...” Tu tvrdnju Rovinski je ponovio nekoliko puta uz napomenu da pomenute kosti nikada nijesu pronadjene. Bez da ulazim u detalje, ovo misljenje vazilo je u nauci zadnjih 100 godina. Posto je Rovinski bio prisutan tokom prvog dijela iskopavanja koje je vrsio mitropolit Ilarion, to bi se moglo pretpostaviti da je bio dobro upoznat sa time sto je nadjeno na pomenutom lokalitetu oko 1886. g. i kasnije, bez obzira na drugacije namjere knjaza Nikole Petrovica. No, Rovinski je mogao i da pogrijesi ali svakako njegovi nalazi, ukoliko nijesu pobijeni jakim argumentima, tacniji su nego gospodina Malbase. 

 Cije su kosti nadjene u crkvi na Cipuru ? To se danas moze ustanoviti DNK analizom. Ako je analiza obavljena, a izgleda da jeste, rezultat treba javno objaviti. Radi se o visokom crkvenom dostojanstveniku. Pored ostalih to bi mogao biti Nikola, Niksa Pavlovic, Stanjevic, logofet-vojvoda kod Stefanice i Ivana Crnojevica. On je 1468. g. dobio mjesto za grob u manastiru Sv. Nikole na Vranjini ali iz poznatih razloga vjerovatno nije tamo sahranjen. Umro je poslije 1489. g. na Cetinju. Posto je on sa Ivanbegom Crnojevicem ko-osnivac manastira, a istovremeno visokog nemanjickog porijekla, pomenute kosti bi mogle biti njegove. Moguci potomci su: Della Vechia u Italiji i  Brazilu, mozda neko zasad nepoznato bratstvo u Zeti, Stanjevici u Goliji i Amatbasici ( Ahmetbasici ) ako ih danas ima gdje zivih, Milici u Ljeskopolju i Bjelicama, Goranovici u Goliji i Bozovici u Zagori, Djurickovici u Zagaracu, Bolevici u Ljeskopolju i njeguska bratstva Radonici i Stanisici i konacno Vukcevici u Ljesanskoj nahiji. Ukoliko su pomenute kosti nasega pretka, jasno je sto treba raditi. Moje misljenje je da ih iz fijoke SDK treba vratiti tamo gdje su nadjene, uz prikladan natpis i sa slikom Spasitelja kako je ranije bilo. Pored pomenutih bratstava, naravno, mjerodavna je da kaze svoju rijec i Mitropolija Crnogorsko Primorska SPC.
 

Bozidar A. Vukcevic