STANJE U DIJASPORI

Iseljenistvo u Sjevernoj Americi, a i sire u svijetu, veoma je slojevito i razlicito. Geografska udaljenost od matice zemlje, kultura i jezik zemalja u kojima zivi, veoma razlicit socijalni sastav i obrazovanje, nacin kako se finansiraju njihova udruzenja i aktivnosti, odredjuju njihov interes i  opredijeljenost po mnogim pitanjima.  Evropa nije imala pionire u pravom smislu te rijece niti nekoliko vjekova tradicije masovnog iseljavanja, kao mi na ovoj strani Antlatika. Posebno Amerika gdje je na desetine hiljada iseljenika iz Crne Gore naslo svoju novu domovinu, a kad bi se uzele u obzir druga, treca i ostale generacije taj broj bi bio daleko veci. Valjda nigdje kao u Americi ne postoji sloboda i zagarantovano pravo da mozete njegovati svoju tradiciju i kulturi, ali vjerovatno nigdje nije teze to uspjesno ostvariti kao ovdje, jer je americki nacin zivota nametnuo takav pritisak, i tempo da morate stalno plivati protiv struje, ako ne zelite da potpuno nestanete u taj famozni kazan za toplenje, dakle u  “melting pot”.  Drugi narodi  odrzavaju nekakav kontinuitet  i sacuvali su vjekovima bar nesto od svoje tradicije, kulture i obicaja najvise zahvaljujuci religiji i vezanosti za svoju maticnu zemlju. Nasa nesreca je sto imamo malo i jednog i drugog. Pored  toga  brojcano smo  mali, a cesto i rasipamo dragocjenu energiju, jer se malo radi sistematski i organizovano. 
Ipak, zadnjih petnaest godina, zajedno sa  tragicnim zbivanjima i raspadom bivse Jugoslavije, pojavilo se i  budjenja nacionalne svijesti kod  Crnogoraca, koji su se poceli oslobadjati od zatocenistva mitovima. Mnogi su odbacili istrosenu ideju Jugoslovenstva, a posebno velikosrpstva, koje se cesto manifestovalo, a i jos je veoma prisutno kao obmana i destrukcija.

Za nas koji organizujemo ove Susrete, od prvih dana bila je ideja vodilja: suverena, demokratska, multietnicka i multikonfesionalna Crna Gora i mi i dalje stojimo cvrsto na tim pozicijama.  Protivimo se  svakoj asimilaciji, jer ne zelimo da postanemo neciji bezbojni privjesak, kojemu ce drugi da kroje sudbinu. Na to nas obavezuje nasa tradicija i dug prema  nasim vrlim precima koji su se vjekovima borili za slobodu i dostojanstvo onog kamena na kojem smo ponikli i kojeg su nam ostavili  u nasljedje.  Nijesmo politicke organizacije niti pripadamo bilo kojoj politickoj partiji u Crnoj Gori i necemo dozvoliti da budemo manipulisani od bilo koga za dnevno-politicke ciljeve. Mi smo prije svega i iznad svega rodoljubi i crnogorski patrioti, ali smo, kao takvi,  svjesni da nemozemo biti patriote ako nemamo svoju drzavu, pa pomno pratimo dogadjaje u Crnoj Gori da bi smo mogli prepoznati i razlikovati one koji nesto rade na ostvarenju tog cilja, od onih koji nam decenijama plasiraju samo prazne price. 
Dozvoli te mi da u vezi navedenog citiram nobelovca Iva Andrica koji kaze:
“Vec odavno za mene nije vazno sta ko u ovom nasem drustvu ume da kaze, ni kojim recima, ni kakvim tonom, nego sta zna da uradi, kako to radi i kako ono sto je jednom uradio ume posle da odrzava, usavrsava i brani” Nadajmo se da ce  bar neko u Crnoj Gori slijediti ovaj savjet. 

Uobicajeno je kod iseljenika iz drugih drzava da matica zemlja, narocito u prelomnim situacijama, pokrene inicijativu, pa da iseljenici reaguju i zainteresuju se za sudbinu svoje otazdbine. Kod nas se to u mnogome desilo obrnuto. Dok u Crnoj Gori nije postojao neko zaduzen, cak ni zainteresovan za iseljenistvo, van zemlje pocele su da se stvaraju razne iseljenicke strukture, koje  cesto nijesu imale jasnu koncepciju kako se treba organizovati i uskladiti napore  da bi se efikasno djelovalo. Nicala su  na precac pojedina udruzenja koja su sluzila za jednokratnu upotrebu i bila sama sebi svrha, tako da se ponekad imao utisak da je nas jedini cilj u takmicenju ko ce napisati vise deklaracija i statuta i osnovati vise asocijacija. Uz to sve se izpolitizairalo, pa od toga nijesu imali mnogo koristi ni Crna Gora ni  iseljenici. Cesto su se skupovi pretvarali u politicke debatne kruzoke, gdje su neki smatrali da je najvaznija nasa uloga da iz zavjetrine dolara i visokog standarda izvozimo nasu politicku pamet preko Atlantika, dok su drugi bili svjesni da u Crnoj Gori ima na stotine veoma obdarenih i  sposobnih ljudi, slobodoumnih i humanisticki orijentisanih intelektualaca, koji cekaju da svoju zemlju vode u tehnoloski vijek i savremeni demokratski poredak. Nadamo se da ce se konacno otvoriti proces, koji ce tim ljudima omoguciti da stupe na scenu. Jer crnogorski narod ne moze vjecito slusati beskonacana optuzivanja i isprazna naglabanja politicara, koji su u tome nasli unosan posao i priliku da pune svoje dzepove, a istovremeno vec desetinama godina, siju raskole i podjele, dok socijalni i ekonomski problemi postaju sve vise nepodnosljivi.

Dosadasnje aktivnosti  iseljenickih drustava, a i pojedinaca uglavnom su poznate i nebih ovdje iznosio mnogo detalja. Humanitarne i druge pomoci je bilo, ali vjerujem daleko manje nego sto su nase mogucnosti i sto je zahtijev trenutne situacije u nasoj domovini, gdje mnogi nasi sugradjani zive u bijedi i siromastvu. Tesko je vjerovati da u Americi nema bar stotinu crnogorskih iseljenika kojima se nimalo nebi promijenio zivotni standard, ako bi nekoliko hiljada dolara godisnje odvojili za one kojima je zivotna sreca  manje naklonjena nego nama i cija djeca, gladna i bosa ceprkaju po kantama za smece i prose po ulicama. Trebali bi svi da se prisjetimo tih tuznih scena kad sjednemo za obilatom trpezom, pa apelujemo na vas i vasu savjest da bar nesto konkretno ucinimo kako bi olaksali njihovu tragicnu sudbinu..

Cesto  iseljenici sakupljaju pomoc koja ide na pogresno mjesto i u tome ima dosta zabluda i konfuzije, pa se desava da neki, koji su zajedno sa nama dali  znacajne sume za izgradnju Njegosevog mauzoleja na Lovcenu, danas salju desetine hiljada dolara Amfilohiju, koji prijeti da ce taj mauzolej da srusi i sa tim sredstvima renovira po svom nahodjenju nase svetinja i od njih pravi rugobe

Saradnja  Centrom za iseljenike u Crnoj Gori

Nas veoma raduje nedavno formiranje Centra za iseljenike u Podgorici, a posebno nam je drago da su dvojica iz Centra prisutni danas medju nama. Smatramo da ce Centar biti od ogromne vaznosti za diasporu i da ce njegovo postojanje veoma pozitivno uticati na ukupnu  dinamiku i aktivnosti ne samo u relacijama iseljenistva prema Crnoj Gori, vec i u medjusobnim odnosima iseljenickih organizacija. Uzimam slobodu da iznesem neke nase sugestije   kako mi, bazirano na nasem iskustvu, vidimo nasu buducu saradnju. Po nama Centar bi bio jezgro i fokusna tacka u kojoj bi se slivali svi prijedlozi za projekte, koji su izvan okvira cisto lokalnih aktivnosti udruzenja. Svaka iseljenicka organizacija, pa i pojedinci trebali bi da imaju mogucnost da  kontaktiraju Centar, telefonom, faksom ili E-mailom  da pismeno iznesu svoj prijedlog i sugestije, a da Centar o tome obavijesti sve ostale. Na taj nacin mi bismo svi  bili upoznati sa planom i namjerom o ostvarenju nekog projekta i mogli bi donijeti odluku dali zelimo ucestvovati u tom projektu i pod kojim uslovima  Time bi se ostvario most izmedju iseljenika i domovine, a kroz blisku saradnju u realizaciji tih projekata i zajednickim djelatnostima sa Centrom stekli bi se osjecaj  da smo  postali jedan zivi organizam sto je preduslov za uspjesan rad. Radi minimuma odgovornosti i discipline smatramo da svako iseljenicko udruzenje koje zeli da se ukljuci u  zajednickim projektima treba da bude urednio registrovano kod nadleznih vlasti u drzavi gdje se nalazi. Centar bi takodje  mogao da izdaje mjesecni ili dvomjesecni casopis, ili bilten na nasem, engleskom i Albanskom jeziku u kojem bi saradjivali svi iseljenici. Smatramo da bi bilo pozeljno da se pri Centru formira Savjet u kojiem bi bili  prestavnici iz iseljenickih organizacija, koji poznaju dinamiku  odnosa i probleme u dijaspori. Mislimo da bi njihove sugestije koristile Centru da  osmisli strategiju prema iseljenistvu.  Nasa je zelja da se identifikujemo sa necim sto nam je blisko i nenametljivo, a da u svemu tome zadrzimo punu autonomiju u odlucivanju i ne postanemo isturena filijala nekog vladinog resora. 
Predlazemo da se Kongres iseljenika uvjek odrzava u Crnoj Gori u zajednickoj organizaciji Centar i iseljenickih udruzanja. 
Naveo sam samo nekoliko prijedloga, a vjeujem da ce i ostali iznijeti svoje misljenje i sugestije.
Ako bih se usudio da sumiram sadasnje stanje u diaspori, mada bi se nesto od toga moglo primjeniti i na stanje u Crnoj Gori, nadam se da se niko nece naci  uvrijedjen ako konstatujem da danas Crnogorci sirom svijeta, preko mnogih sajtova na Internetu, a i kroz druge medije, polemisu, argumetisu, svadjaju se,  mire se, inade se, nadgornjavaju se, optuzuju jedan drugoga,  ali i komuniciraju i znaju da postoje i znaju gdje se ko nalazi. Posto od ovoga gotovo nista nije bilo prije deset godina, ja nemogu a da ne osjetim licno zadovoljstvo, uprkos tome sto sam za citavo ovo vrijeme bas ja bio najcesca i najprivlacnija meta za odstrujel.
Posto smatramo sebe za pametan narod mislim da je vrijeme, prije nego sto nam fali snaga i prije nego sto iznemognemo od totalnog umora i iscrpljenosti u ovim duelima, da zakljucimo da smo bez svega ovoga lako mogli i da nam sve ovo nije donijelo nikakve koristi . Evo smo, bogu hvala, stigli dotle da cak i sa Srbima pravimo nekakve sporazume i kompromise, pa bi valjda trebalo da bar toliki napredak napravimo i u medjusobnim odnosima. Mogli bi pokusati bar za kratko vrijeme da  usmjerimo nasu divnu ljudsku energiju na konstruktivnu saradnju kroz partnerstvo, tolerantnost i medjusobno uvazavanje. Mozdra se moze vjerovati francuskoj izreci da se apetit dobija jeduci.

CRKVA

Kao sto je vec saopsteno danas slavimo mali jubilej: tri godine od osnivanja Crnogorske pravoslavne crkve, Diaceze za Sjevernu Ameriku. U okviru toga htio bih da vam prenesem nesto od  onoga  sto je meni kao laiku poznato o kratkoj ali burnoj istoriji Pravoslavne crkve u Americi.

Prvi pravoslavni obredi su poceli u Sjevernoj Kaliforniji 1812 godine u tvrdjavi Fort Ross, nedaleko od San Franciska, gdje su ruski ribolovci koji  su dolazili sa Aljaske ustanovili utvrdjenje i koloniju. Tvrdjava je danas istorijski spomenik pod zastitom drzave, a rijeka koja tece pored nje nosi naziv Ruska rijeka. Medjutim, vec 1840 godine tvrdjava je napustena, a time su prestali i crkveni obredi. Rusi su odnijeli sve ikone. Ostala je kapela i zvono na kojem je natpis na ruskom jeziku: “Izliveno u Petrogradu od majstora Mihaila Makarovica Stukolkina”. Zvono se oglasi dva puta godisnje kada se u kapeli odrzava bogosluzenje.
Povremeno je u zalivu San Franciska dolazila ruska flota, pa su se na  brodovima obavljala krstenja vjencanja i drugi obredi.

Za nas je najinteresantnije da je u talasu emigranata, koji su za vrijeme zlatne groznice stizali u Kaliforniju, bio i nas zemljak Ilija Dabovic iz sela Sasovica kod Herceg-Novog. Stigao je u Kaliforniju 1853 godine sa zenom Jelenom i dvoje djece, posto je prostor gdje je sada Panamski kanal presao na magaradima a onda brodom do San Franciska. Deset godina kasnije rodio mu se sin Jovan, koji ce postati Sebastijan Dabovic, prvi Juzno- Slovenski svjestenik rodjen u Americi. Bio je direktno odgovoran za izgradnju nekoliko pravoslavnih crkava.
Inace  iz brodskih spiskova od kojih su neki sacuvani vidi se da su se nasi doseljenici deklarisali kao Venecijanci, Austrijanci, Turci i  Madjari, jer nije bilo kvote za ulazak u Ameriku drugim nacijama. 1880 godine u San Francisku je formirano Srpsko-Crnogorsko literarno i dobrotvorno drustvo, koje je otkupilo zemlju za nase prvo groblje,koje i danas postoji pod nazivom Kolma u okolini grada. Naravno 1918 godine drustvo je promijenili ime, jer su Srbi jednostavno izbrisali nas, pa je ostalo Srpsko dobrotvorno drustvo.
Nasi  iseljenici  gradili su crkve u raznim krajevima Amerike. Poznat je slucaj crkve Svetog Vasilije Ostroskog u Detrojtu, koja je sve do 1923 godine, dakle tri godine poslije nekanonskog ukidanja od strane kralja Aleksandra, bila aktivna kao Nezavisna crnogorska crkva, ali je kasnije prekrstena u Ravanicu kao zaduzbina cara Lazara. Cak je i Amfilohije priznao jednom u Monitoru da je Arhimandrit Nikodim Janjusevic, ciji potpis je na kopiji krstenice koju imate, bio protiv sjedinjavanja Crnogorske autokefalne Crkve sa Srpskom crkvom. U Sijera Nevadi u mjestu  Andjelov kamp, nalazi se crkva Svetog Vasilije Ostroskog, koja podignuta 1910 i u njenoj blizini je veoma dobro ocuvano groblje, gdje su sahranjna 124 nasa zemljaka, sto je po prezimenima lako prepoznati.

Mozemo konstatovati da je period od ukidanja nase Crkve bio dug i bolan, ali vatra nije ugasena. Ovo je danas za sve nas u Americi istorijski trenutak da nase duhovno ognjiste ponovo ovdje ozivimo.  Imamo sva zvanicna odobrenja nadleznih vlasti, kao i svaka drugo crkva u Americi i jedino je na nama  da nasoj djeci i unucadima ostavimo najljepsi poklon u nasljedje  nesto sto je najpotrebnije za ocuvanje njihovog identiteta, a nas da buduce generacije, koje budu slijedile nase stope ovim prostorima, spominju s ponosom i zahvalnoscu. To je nasa nasusna potreba a i moralana obaveza i dug prema onima koji su prije nas, pod mnogo tezim uslovima nalazili sredstava i vremena da to ostvare. 
Ima ovdje, a bice i u buduce, raznih nasih organizacija i humanitarnih udruzenja, ali nijedno nemoze toliko uticati na osjecanja iseljenika da se vrate svojim korjenima, a pogotovo se ne moze  suprostaviti pogubnom uticaju Srpske crkve na nas narod kao sto bi to mogla  aktivna Crnogorska crkve ovdje. Posebno je to vazno za one kojima su djedovi i pradjedovi dosli iz Crne Gore, jer se cesto, a po mojem misljemu pogresno, smatra da u crnogorske iseljenike treba racunati samo one koji su rodjeni u Crnoj Gori i koji govore nas jezik. Te generacije Amerikanaca ne interesuje toliko politika u Crnoj Gori, narocito ne vizantijske zavrzlame u koje su  politicari uvukli narod, koje malo ko i od nas razumije. Njih interesuje tradicija uglavnom kroz porodicno porijeklo i Crkva. Mnogi od tih ljudi su afirmisane licnosti i mogu se naci u glavnim tokovima americkog zivota u mnogim djelatnostima, i kao takvi bi mogli biti veoma korisni i Crnoj Gori i diaspori, ali ih treba zainteresovati i pokazati im nasu rijesenost i spremnost da nesto konkretno uradimo, a oni bi vjerujem bili spremni da slijede. Desava se da neki medju njima koji su otudjeni i nemaju porodicu ostavljalu svoj imetak Masonima, Munijevcima, ili nekoj drugoj religioznoj sekti, umjesto da to ide nasoj Crkvi, sto je naravno nasa krivica.

Mnogo je razloga da imamo ovdje nasu Crkvu, pa smo se rijesili da preduzmemo akciju za kupovinu kuce, kako bi se omogucilo postojanje zive Hristove crkve medju nama, koja bi postala dio nase svakidasnjice. Ovaj projekat nije vezan za nijedno ime, niti za neko posebno udruzenje, vec za sve iseljenike bez izuzetka. Nadamo se da ce to shvatiti svi, pa i oni koji danas ovdje nijesu prisutni i da ce nam se svi pridruziti u realizaciji ovoga projekta.

Do sada je prikupljeno sto u gotovu sto u vidu pismeno najavljenih obaveza preko 60.000 US dolara. Procijenili smo da nam je priblizno potrebno  oko 250.000 US dolara, zavisno u kojem dijelu Amerike kuca bude kupljena. Zgrada bi trebala da ima mali jednosobni stan i dovoljno velik plac za prosirenje i okupljanje naroda. 
Naravno dokumenat o kupovini bice pravno veoma detaljno i jasno formulisan tako da se znaju prava i obaveze svih koji ucestvuju u finansiranju. U koliko se ne pokupi dovoljno gotovine predvidjeno je da se od banke podigne zajam, pa su se i za to javili kandidati. Bilo bi pozeljno da lokacija  bude tamo gdje pored centra Diacese moze sluziti i za potrebe bilo koje parohije. Vec je formirana i jedna lokalna parohija, a nadajmo se da ce ih uskoro biti i vise. To je Crkvena opstina Njujork na celu sa predsjednikom Ilijom Pavicevicem, koja je ogranak nase Diaceze, a Diaceza je opet ogranak Crnogorske mitropolije na celu sa njegovim preosvjestenstvom vladikom Mihailom.
Posto se u Americi sve rjesava s porezom i nasa Crkva je registrovana kao neprofitna religiozna korporacija i oslobodjena i drzavnog i federalnog poreza. Prema tome svi ulozi su oslobodjeni takse o cemu imamo zvanicni dokumenat i kopiju dobijaju svi ulagaci. Na  stolovima imate formulare sa tacnim upustvima bilo da uplacujete cekom danas a mozete dio sada, a ostalo da ostanete u obavezi. Bord direktora ce redovno izvjestavati donatore tako da ce svako imati  tacan uvid u stanje fonda, kao i informacije u vezi izbora kuce, cijenu i ostalo.
Inzenjer Stanko Bubanja prihvatio se obaveze da ispita teren na Zapadnoj obali, prvenstveno u Sjevernoj Kaliforniji i pronadje pogodnu kucu, koja bi po njegovoj strucnoj ocjeni najvise odgovarala za nasu svrhu. Nadam se da ce se i drugi prihvatiti obaveze da i u drugim krajevima Amerike ispitaju te mogucnosti. Preko Interneta mogu se slati fotografije i izmijenjati misljenja brzo, jeftino i efikasno.

Ovo je ozbiljan poduhvat za sve nas, ali posto su mnogi od nas vec kupovali kuce i imaju iskustva sa tim vjerujem da cemo uz dobru volju i zalaganje svih uspjeti. Bice potrebno strpljenje i predanost, ali vec imamo grupu ljudi koji su spremni na puno angazovanje, pa se nadamo da cete se i vi kao i vasi prijatelji i poznanici pridruziti ovom plemenitom cinu, koji ce nas ispuniti samopouzdanjem i donijeti respekt ne samo ovdje gdje zivimo, jer je i za nasu domovinu ovo od izuzetnog znacaja.

Blazo Sredanovic