(Tragom neobjavljenog pisma nedjeljniku MONITOR)
 

 Davno je to bilo, kad sam od majke cuo pricu o potresnom dogadjaju koja se dogodio pred sam kraj prvog svjetskog rata. Jednoga dana, austrijski vojnici u selo dovedoše uhvacenog komitu, djetica – jedinca od jedva sedamnaest godina, po kratkom postupku ga osudiše, potom strijeljaše i zakopaše u kraj obližnjeg dola - hranitelja.
 Sljedeceg dana, u selo dodje izbezumljena majka sa užetom preko ramena i s ceste, iznad sela, nijemo sidje niz kamenitu stazu do mjesta gdje se tamnila svježa humka. Tu, u blizini,  cuvajuci brave, zadesili su se moja majka i ujak, tada djeca od deset-dvanaest godina, te ih nesrecna žena pozva da joj pomognu, ali oni odbiše pravdajuci se da su im „iz doma“ zabranili. Na to djetinje pravdanje, žena se kao prenu i bez rijeci okrenu grobu, raskopa ga golim rukama, uz jauke i lelek izvadi nesrecnoga jedinca, sama ga i s velikom mukom uprti na svoja pogrbljena ledja, pa onda s naporom i uz posrtanje krenu uz strmu stazu, opiruci se rukama o obližnje stijene,  svaki cas zastajuci da bi prikupila snagu i sebi dala oduška kroz lelek i prodorne jauke koji su se prolamali kroz opustjelo selo. Cak su  i austrijski vojnici, stacionirani u seoskoj školi, iako ogrubjeli u cetiri godine dugom ratu, bježali progonjeni njenim kletvama i skrivali se po kamenjaru dok nesrecna žena nije konacno zašla za visokim brdom. Majka mi rece i to, da ce joj „za dovijek“ biti žao što toj nesretnici tada nije pomogla.
 Kasnije, kada sam i sam postao otac, prisjecao sam se ovoga dogadjaja i pitao se ima li, za roditelja,  vece kazne od ove? E, ima...! To sam shvatio kad sam u MONITORU br. 437 od 5. marta 1999. godine, procitao  pismo pod naslovom: „Šest godina mraka i tuge“, koje je napisala majka Zvjezdana Žulicica, neutješna Milka.  U tome pismu kaže, da je pisala, preklinjala i molila, da joj neko rece što je bilo sa njenim sinom, nestalim u otmici na željeznickoj stanici  Štrpci,  još 27. februara 1993. godine. Ne zna više kome da se obrati jer na svim adresama vlada muk, dok se pocinioci zlocina slobodno šetaju. Poslije izdržanih, dugih šest godina inace neumitno doživotne sopstvene „osude“,  našla se u zatvorenom krugu svoje nemoci, ocaja i bezizlaza. Njena kazna, u odnosu na ovu maloprije ispricanu, teža je za olovnu neizvjesnost, za koju su krivi svi oni bezlicni politicki dileri, koji bezocno trguju ljudskim sudbinama na crnom tržištu ovdašnje politicke stvarnosti. To se najbolje može zakljuciti i po tome, kako oni tragiku ovoga  dogadjaja zloupotrebljavaju u izbornim kampanjama i medjusobnim obracunima najniže vrste da bi, kad im više ne treba, ponovo kukavicki zacutali. 
 Kao prvo, tvrdoglavo se namece jedno suštinsko pitanje; da li ova neutješna majka stvarno mora sama da piše ovakva pisma i objavljuje ih u rubrici - „pisma“ -  jednog samostalnog nedjeljnika i kako to da nikoga nema ko bi je u tome odmijenio?  Ostavljena je da ocajava u svojoj tuzi poput nesrecne majke iz prethodne price, kojoj su jedini sprovod i potporu, predstavljale stijene nagnute nad strmoglavom stazom. Gdje su sve one umne i pismene glave, koje su uvijek spremne da se jave i napišu  sa mnogo manje važnim povodom. Da je poštenja i civilne hrabrosti,  od prvoga dana trebalo je sve te, koliko važne, toliko i nemušte adrese, zatrpati gomilama pisama,  ne prestajuci dok se ne oglase svi oni mracni zavjerenici ovoga sramotnog cutanja. Covjeku se smuci kad vidi one gomile godišnjeodmorskih razglednica i licemjernih novogodišnjih cestitki, pri pomisli kolika jalova snaga leži u tim do besmisla ustanovljenim navikama. 
 Ovim pismom bih želio da pozovem sve istomišljenike, da nesmiljeno i ne prestajuci zaspemo protestnim pismima sve one nijeme adrese koje pominje Milka Žulicic, s uvjerenjem da ce se to mnoštvo jednoga dana preobratiti u jedan mocni pokret protiv sila mraka koje gutaju ljudske sudbine.  Vrijeme je da se pocnu zatvarati crne rupe naše savjesti. Tek kad se oslobodimo duplog dna naše stvarnosti, velike rijeci kao što su : Pravda, Istina, Dostojanstvo i na kraju Demokratija, imace zdraviji i pošteniji prizvuk. Ni mnogo vece i mocnije države od Crne Gore ne bi, „pod tepihom“, mogle da sakriju dvadeset i jedan nevini i bezimeni grob. 
Pozivam redakciju MONITORA da nadje i objavi sve „nadležne“ adrese u zemlji i inostranstvu, kako bi svi ljudi dobre volje, savremenim sredstvima mogli pomoci da se stane na kraj ovoj zlocinackoj zavjeri cutanja, koja vec godinama pruža zaštitu gomili zlocinaca. Ovim pismom želim da opomenem i sva nezavisna glasila (ako to jesu!), da se ovom temom ne bave samo kampanjski, kako bi se kod javnosti održao napon osjecanja opšte odgovornosti koja itekako postoji. Ne može se govoriti ni o kakvim reformama, dok je otvoreno ovo  nezaobilazno pitanje najosnovnije konvencije opstanka ljudskog društva i ukoliko ono ostane bez odgovora, treba s pravom slutiti da bi se mogao vratiti zavjetni zakon   krvne osvete - i sve ostalo što ga neumitno prati. 

V.  Strugar
Hanover
 Adresa u redakciji
  

P.S.: Ovo pismo sam prije godinu i po dana, preporuceno, uputio MONITORU i, kao što se „iz priloženog“ da zakljuciti, iz nekog razloga ovaj nedjeljnik nije „denjao“ da ga objavi, cak ni kao pismo, a kamo li kao apel da se pomogne jednoj od nesretnih majki putnika otetih na stanici Štrpci. Danas se neizmjerno stidim, što sam dopustio da me redakcija MONITORA, svojim neshvatljivim uredjivackim postupkom, gurne nazad u živo blato nemocne šutnje. U slucaju da ovo moje pismo nijesu dobili, molim da mi oproste ovaj novi pokušaj i njime uslovljenu osudu, ali nikada im necu oprostiti cinjenicu da su o ovoj više nego tragicnoj nepravdi pisali jedino prigodno (pred izbore) i sporadicno. U svakom slucaju daleko manje nego što jedna ovakva tragedija zaslužuje.  No, ionako ne mogu osudjivati bilo koga drugog, kad pomislim da sam i sam s tolikom lakocom i tako kukavicki, odustao od svoje tadašnje namjere. Zbog toga, uz duboku i iskrenu sjetu, koristim ovu E-mogucnost, novu i bez granica, da obnovim svoju - opomenu. Inace ce mi, kao i mojoj majci, ostati da „zadovijek“ žalim što nijesam iskoristio mogucnosti, na koje sam se u ovom pismu pozvao.