 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Prošla je skoro citava decenija od tragicne opsade Dubrovnika i
mnogostruko citirane izjave velikog vojskovo?e i pjesnika nebeskog naroda
- Božidara Vucurovica iz Trebinja. Upitan zašto razvaljuje jedan tako star
i lijep grad, onako uzgred je odgovorio, da: “cemo.., nakon naše pobjede
izgraditi još ljepši i stariji Dubrovnik!” Bilo je dosta njih, medju pripadnicima
naše vajne nazovi-elite koji su se, onako s visine, bezobzirno i prostacki
sprdali s ovom i drugim njegovim prigodnim izjavama, pri tome i ne sluteci
da se, u stvari, radi o jedinstvenim vizijama jednog naprednog savremenika
buducnosti cija mišljenja, postupci i namjere pripadaju visokoj stvarnosti
jedva naslucenog novog poretka, odnosno “marksizma” po filmskoj braci Marks,
odnosno - MARX BROTHERS. Svoju pripadnost naprednom surealizmu ove nove
marksisticke stvarnosti, u istom maniru, dokazao je i nešto kasnije, sopstvenom
promocijom na funkciju “Ministra hrvatskog turizma”, uz pomoc
nekoliko granata velikog kalibra ispaljenih na dubrovacki aerodrom - Cilipi
- koji se tada pripremao da nanovo prihvati prve poratne avione sa inostranim
turistima.
Ovim poznatim izjavama, on je nenamjerno postavio izvjesnu
politicku “teoriju relativiteta” na brdovitom Balkanu, za koju ce jednoga
brzog dana dobiti najveca priznanja. Da to nijesu puke špekulacije, možemo
dokazati jednom iznenadjujucom konstatacijom da, u duhu pomenutog postmodernog
”marksizma”, Crna Gora, vec odavno, u svom posjedu ima sopstveni i u potpunom
smislu “ljepši i stariji Dubrovnik”. Rijec je o gradu neshvatljivo cudesne
i tajnovite ljepote, umetnutom u predio kao iz snova - Starom Baru. Gradu
koji nije nametljivo, poput Dubrovnika izložen na samoj morskoj obali,
vec leži, elegantno umetnut u tajanstvenu otmenost slojevitih padina
svete planine Rumije, koja ga, ipak, nije mogla sacuvati od rušilackih
ruku onih koji su se jednoga dana, sa okolnih brda spustili i taj carobni
grad iz bajke, po nekom svom pravu, doslovno odvojili od - života. Tako
su ga i ostavili, ni najmanje ne sluteci da je grad bio i ostao slika i
simbol njihove postojbine i da ce im, poput zacaranog ogledala, u buducnosti
naslutiti lik sopstvene sudbine.
Kad bi me neko, u mojoj skitnji zapadnim svijetom, upitao
odakle dolazim, znajuci da je takvo pitanje vecinom postavljeno iz nezainteresovane
pristojnosti, da bih ga provocirao odgovorio bih da dolazim iz - središta
svijeta. Obicno bi ova provokacija uspjela, te bi iznenadjeni sagovornik
živahno upitao gdje se onda to središte nalazi, na što bih mu odgovorio
da je to u - Crnoj Gori. Obicno zatecen i razocaran, postavio bi mi zajedljivo
pitanje; po cemu uzimam sebi za pravo da to mogu i tvrditi, odgovorio bih
mu da je, u tom pogledu, dovoljno popeti se na crnogorsku svetu goru –
Lovcen (mada bi Rumija bolje odgovarala) - i pogledati u pravcu juga, kako
bi covjek shvatio da desnim okom vidi Zapad a lijevim Istok, bez da mora
da okrece glavu. Boka Kotorska jeste Zapad sa svojim renesansnim crkvama
i palatama, dok Bar, odnosno Podgorica i Skadar, u potpunosti pretstavljaju
Orijent sa svojim minaretima i sarajima. I ne samo da se tu granice istok
i zapad, vec je isto sa sjeverom i jugom, jer se tu sastaju i miješaju
plavooki Sloveni sa mediteranski tamnookim i tamnoputim Latinima i Grcima.
Stari Bar je osnovala Venecija, da bi ga u petnaestom vijeku
osvojili Turci i cetiri vijeka ocuvali njegov prvobitni izgled, vremenom
mu ipak dajuci pecat svoga prisustva. Ono što se tako jasno vidi u primorju,
dogodilo se i sa Crnom Gorom. Njena osnova je isto tako na zapadu,
dok je istok kroz vjekovnu borbu na njoj ostavio svoj prepoznatljivi pecat.
Venecija je u Crmnici vladala jedva šezdeset godina, ali se uticaj njene
vladavine još uvijek može zapaziti u nacinu gradnje i izgledu njenih
sela.
Dok je Dubrovnik bio i ostao biser jadranske obale, nad ruševinama
Starog Bara se spustio grobljanski mir. Kao pod nekim neshvatljivim olovnim
prokletstvom, ovaj grad iz bajke, nekad pun života, ostao je da se rastace
u samoci svoje tajanstvene jedinstvenosti. Bez obzira na hiljade njime
opcaranih turista koji su dolazili da posjete ove Pompeje naših osvajackih
pohoda, nikad nije postojao ni nagovještaj namjere da se grad ikad obnovi
i otvori svijetu. Naprotiv, ostao je tu da bespomocno leži na padini planine,
poput handžarom rastvorene, potom nehajno u plicak bacene biserne školjke,
i oko sebe skuplja naplavljene olupine prostora i vremena. Ispod njegovih
mocnih kula, na kojima proteklo vrijeme jedva da je ostavilo traga, smjestila
se neugledna, prašnjava i smrdljiva kasaba, u koju dolaze i ostaju vecinom
oni koji idu nekom potonjom granicom.
Narod koji je nekad naseljavao ovaj cudesni grad, nestao
je bez traga i glasa, odnosno kako bi naš narod to rekao - bez strva. Bilo
je ratova, mijenjali su se režimi, ali je grad, kao uklet ostajao zaboravljen
i ostavljen sebi i onima koji su tu dolazili i ostajali. Izgradnjom luke
i Novoga Bara, praznila se i ona dogradjena kasaba, dok novodolazeci turizam
nije donosio ništa do radoznalih turista koji su odlazili zbunjeni neshvatljivim
protivurjrcnostima koje bi tu zaticali. Nakon ovoga zadnjega rata u njemu
je utocište našao nekakav cudan i nov narod koji se oko njega vrzma dovikujuci
se na nekom nerazumljivom jeziku i podozrivo docekujuci svakog namjernika.
Da vlast ne vodi neku veliku brigu o ovom istorijsko-kulturnom
biseru, vidi se i po divljoj gradnji svuda okolo, a najviše pada u oci
novogradnja u podnožju jedne od oblih kula, koja se gradi u znanom stilu,
od ploce do ploce, rastuci u segmentima poput onoga roga od lažljive koze,
sve dok jednoga dana, u svoj svojoj ružnoci, potpuno ne zakloni i kulu
i prilazni put do gradske kapije ukrašene krilatim lavom svetoga Marka,
planinu Rumiju a jednoga dana bliske apokalipse i samu - Crnu Goru. Uostalom,
Crna Gora je, ionako, cijelo vrijeme dosad, uglavnom imala ministre kulture
i turizma, cija ce najveca zasluga, u duhu vladajuceg “marksizma”, biti
ta da se skoro uopšte nijesu miješali u svoj posao.
Mi koji lutamo svijetom, bicemo sigurni da se u Crnoj Gori
nešto mijenja, tek kad joj na celo stupe ljudi koji ce biti svjesni kakvo
nasljedje je skriveno u ruševinama ovoga zacaranog grada ili ce i cijela
Crna Gora, poput nehajno ostavljene a nezacepljene boce “prvijenca”, ostati
da ishlapi, sve dok se ne pretvori u obicnu ustajalu vodurinu koja, ne
samo da može opiti bilo koga, vec ni žedj ugasiti, da bi na kraju jedino
neko mogao njom oprati, glibave ili krvave, ruke ili, nedajbože, što drugo...
Hannover, 20.11.2000
V. St. – Kinjo
